Malazanijada 2: DVERI KUĆE MRTVIH - Stiven Erikson

Teško je pisati o Eriksonovom stvaralaštvu iz raznoraznih razloga. Zapravo, reč je kompleksnoj autorskoj ličnosti, čiji se manir pisanja kreće od veličanstvenog epskog pa do kvazihumorističkog apsurda. To se ogleda u strukturi njegovog serijala, krajnje zamršene hronologije i veoma teško uočljive glavne pripovedne niti, ali i u strukturi zasebnih romana. Zapravo, čini se da svaki Eriksonov roman pripada nekom drugom serijalu u odnosu na onaj koji mu prethodi i onaj koji za njim sledi. Naravno, likovi su manje-više isti; radnja prati isti (široki) okvir, ali svaki roman ima svoj ton - najčešće melanholičan - i neki svoj unutrašnji ritam, koji prati temu što postaje jasna možda čak ne ni na kraju čitanja, već pre u drugom ili čak trećem prolasku kroz obilje stranica.

Ovaj Eriksonov manir pisanja, koji nimalo ne olakšava čitalački posao, možda se najbollje vidi u slučaju "Dveri Kuće mrtvih", njegovog drugog romana.

"Mesečevi vrtovi" okončali su se svojevrsnom sinergijom sila, okrenutom ka zajedničkom neprijatelju. Međutim, ta priča biće ispričana tek u trećoj knjizi serijala. Erikson rešava da u drugoj zapostavi bezmalo sve likove iz "Mesečevih vrtova", pa čak i da priču premesti na drugi kontinent. Doduše, kontinuitet sa prethodnim naslovom postiže se otkrivanjem zanimljivih pojedinosti o istoriji sveta sa jedne i ličnoj istoriji protagonista sa druge strane.

"Dveri" su razuđeniji roman - u smislu da se radnja odigrava tokom nekoliko meseci, naspram nekoliko dana (sa izuzetkom prologa) u "Vrtovima" - ali zato ima manje likova koje treba pratiti, pripovedanje je tradicionalnije, pa je samim tim lakše za praćenje, a više pažnje posvećeno je karakterizaciji, što čitaocu olakšava da se veže za likove.

Međutim, u ovom romanu javljaju se prvi simptomi boljke koja inače muči čitav serijal - obimnosti. 

 

"Dveri" su dvadesetak odsto obimnije od "Vrtova", ali iako ima manje likova, ovaj prostor zapravo nije utrošen na najbolji način. Dosta stranica protiče u putovanju sa jednog mesta na drugo i u - počesto - besmilenim reminescencijama. Silom prilika, "Dveri" su i turobnije od "Vrtova", pošto ne mogu da se oslone na veličanstveni hauardovski mizanscen Darudžistana, niti na likove koji odišu tolkinovskom patinom prekrivenom veličanstvenošću, kakav je Anomander. Doduše, čitalac upoznaje Ikarijuma, koji je - ako se posmatra serijal u celini - možda po značaju ravan Anomanderu, ako ne i značajniji. No, usud koji prati Ikarijuma guši tu njegovu auru i još doprinosi opštoj turobnosti "Dveri".

Erikson često ističe da je na njega - u kreativnom smislu - najveći uticaj imao Glen Kuk sa svojim romanima o Crnoj četi. To se u ovom romanu najviše vidi. Premda čitalac u jednom pripovednom sloju "Dveri Kuće mrtvih" prati sukob dve vojske, Eriksonu polazi za rukom da tu dugu epizodu ispuni gordim očajem kakav se obično vezuje za pogibije malih odreda sastavljenih od probranih vojnika, koji su čitaocu jasne ličnosti a ne samo bezlični brojevi na hartiji. Erikson je taj samonametnuti zadatak majstorski ispunio i uspešno zasejao kreativni kapital koji će mu poslužiti kao stožer oko kojeg će nešto kasnije u serijalu zavrteti priču i okrenuti je u neočekivanom smeru, tako povezujući jedno tri pripovedna toka koji se tokom serijala smenjuju ili teku paralelno, ali sve do tog trenutka ne dotiču. 

           

            Prateći temu koju je sebi zadao u “Mesečevim vrtovima”, Erikson i u ovom romanu istražuje posledice imperijalizma i odgovornosti – sa jedne strane na opštem planu, kroz priču o Koltejnu, a sa druge na pojedinačnom planu, kroz Kalama i Ikarijuma. Međutim, mora se priznati da baš i nije jasno kojem se carstvu pisac privoleo. Za razliku od “Vrtova”, gde čitalac vidi sve strane u sukobu, vizura koja nam je data u “Dverima” toliko je naklonjena imperijalizmu da se donekle stiče utisak da se u Eriksonovom pisanju povampirila britanska kolonijalna prošlost. Ovo donekle umanjuje užitak u romanu, ali opet samo dok se malo bolje ne razmisli o autorovim pobudama. Erikson se u svojim delima uvek stavlja na stranu civilizacije i hajde da kažemo “standardizacije” a protiv varvarizma i balkanizacije. Pobunjeni žitelji Sedam gradova & okoline u Eriksonovim očima nisu borci za slobodu, već fundamentalisti – što je zanimljivo gledište imajući na umu poslednja dešavanja u delu našeg sveta koji se da poistovetiti sa svetom pustinjom Raraku. Eriksonov stav je u biti politički i njegova poruka je poruka prosvećenog apsolutizma i kritika demokratije kao propalog društvenog uređenja.

            Posmatrano sa zanatske strane, “Dveri kuće mrtvih” su blagi neuspeh. “Vrtovi” su bili koherentniji, priča zaokružena i većina konaca pohvatana i uvezana u čvorove. Međutim, u “Dverima” Erikson širi pozornicu na kojoj se priča odvija i zadire dublje u istorijat svog sveta, istovremeno gradeći temelje dešavanja u knjigama čak pri kraju serijala. A upravo zahvaljujući razuđenosti ovog romana polazi mu za rukom da ubedi čitaoca u iskrenost dešavanja, u njihovu organsku posledičnost jednih iz drugih. Čitalac, poučen svojim životnim iskustvom, nagonski shvata da ništa nikada ne ide glatko, da životni put meandrira daleko više nego što ide pravo. Može biti da bi se autentičnost kojom “Dveri” odišu izgubila kada bi se knjiga izbrusila i sve ušuškalo na svoje mesto.

KVANTNA TELEPATIJA

Maje su bile u pravu. 

Mislim, indijanci Maje; ne žene koje se tako zovu. Mada žene vole da kažu kako su uvek u pravu. Ne da je to bitno.

Buncaš, idiote. Usredsredi se. 

OK, Maje su bile u pravu. Došlo je do smaka sveta, samo ne baš tačno u minut kada su predvideli, odnosno kada im je kalendar stao. Ili smo se možda mi – a pod „mi“ mislim na našu civilizaciju – negde zeznuli u računici. Nije ni bitno. Nekoliko godina gore-dole, prs' tamo, prs' ovamo... sve mu dođe na isto.

Svet se smaknuo. Kaput. Nema više. 

Samo, baš i nije bilo tako... konačno. Napokon, zar bih u suprotnom ja bio u prilici da ovo pišem?

Bilo je mnogo teorija o smaku sveta: vanzemaljci – u to niko nije posebno verovao, ali je bila super za snimanje filmova; ekološka katastrofa – to se činilo izvesnim, ali čovečanstvo je već bilo u fazi one žabe u loncu vode koja se lagano zagreva, pa se ni na to nije obraćala neka posebna pažnja; udar meteora – e, to je već bila stvar u vezi sa kojom su zaludni popovi i dežurne zadušne babe najviše brinuli.  Šta ako nas zvekne meteor? Odosmo li put dinosaurusa? 

Ispalo je da nismo nikuda otišli. Svet se jeste smaknuo, ali mi smo ostali – u najvećoj meri.

Danas učeni ljudi pričaju o „propasti civilizacije“ i „promeni ljudskog društva kao metafori za smak sveta“, ali sve su to baljezgarije koje se prosipaju sa ciljem da se osećamo malo bolje zato što više nismo na vrhu lanca ishrane. Missim, ne da nismo na vrhu, nego nismo ni na sredini.

Naš svet je propao u smislu da se promenio. Došli su Tuđini i pokorili su nas. Ipak su bili u pravu svi oni ludaci sa šlemovima od alu-folije. Istina je tamo negde i oni su napokon među nama. Samo što to nisu bili mali zeleni sa buljavim očima. Bili su visoki, plavokosi i sa šiljatim ušima.

Pregazili su nas elfovi.

Ne znam da li je neko gledao film „Dan nezavisnosti“. Ima u njemu scena kada vanzemaljski brod nadleće Belu kuću i ispaljuje nekakav ogroman zrak i sravnjuje je sa zemljom. E, pa, dogodilo se upravo to – samo što su se nad Belom kućom, kao i nad većinom drugih centara političke i vojne moći širom sveta umesto letećih tanjira pojavili zmajevi.

I bljunuli vatru.

Vojske su, naravno, reagovale veoma brzo, ali ispostavilo se da je magija jača od fizike. Konvencionalno oružje jednostavno nije moglo da postigne ništa. Možda je tu i tamo nastradao neki špicasti (kako smo od milja počeli da zovemo svoje nove gospodare), ali to je bilo na nivou statističke greške. 

Elfovski blickrig završio se za tri dana, manje-više. Čovečanstvo je bezuslovno kapituliralo; postavljeni su nadzornici okupiranih teritorija i razmeštene su okupacione trupe. 

Isprva su hipici i eko-fanatici slavili. Elfovi mora da su došli u odgovor na vapaje napaćene planete Zemlje, zar ne? Ne. Ispalo je da ih za potpuno zabole šiljato uvo.

Došli su zato što im je zujalo u ušima.

Lik koji je to definisao i izveo jednačinu dobio je Nobelovu nagradu za fiziku,  jedno desetak godina nakon ta tri dana zmajske vatre i otrovnih strela. Pojava je dobila naziv „kvantna telepatija“. Ispostavilo se da su neki ljudi – koje smo mi nazivali kreativcima, piscima, scenaristima, maštarima... kako god  –  podsvesno imali pristup tom alternativnom univerzumu u kojem su nastali elfovi i zmajevi umesto ljudi i mlaznih aviona. Ti naši kreativci zapravo su bili kvantni ekvivalent paparaca, samo što je svaka knjiga, svaki film, svaka priča o tim bićama izazivala treperenje na kvantnom nivou i doticala ih tamo, u njihovom svetu. To nije bilo posebno strašno tokom većeg dela ljudske istorije, ali otkad je Tolkin napisao „Gospodara prstenova“, a naročito otkad su snimljeni filmovi... Pa, zamislite kako bi vama bilo da vam neko po ceo dan seva blicem u facu.

Dojadilo im je. Njihovi volšebnici su godinama radili na otvaranju kapija u naš univerzum. Prva stvar koju su uradili nakon što su nas pregazili bila je da spale sve knjige u kojim ima i F od fantastike, da unište sve filmove, igre. Pisanje o čarobnjacima i zmajevima postalo je kažnjivo smrću.

Problem je u tome što ta „kvantna telepatija“ ne može da se isključi. Opirao sam se godinama – i sada konačno popustio. Napisao sam šta sam imao da napišem samo da bih konačno mogao da pročitam nešto. Čujem ih kako dolaze. Nema veze. Svejedno više ne mogu da živim u svetu bez knjiga. Bez magije.

Svet u nastajanju

Da parafrizaram nekog lika koji se odazivao na prezime Tolkin, "Pre nego što počneš da pišeš bilo šta - treba ti mapa."

Čini mi se da sam spominjao da je jedna od mojih gikovskih akreditacija i to što sam već bezmalo dve decenije težak ovisnik o Role Playing Games - i to tabletop varijanti. Za neupućene, RPG je vid društvenih igara koji je evoluirao iz strateško-taktičkih društvenih igara, a svodi se to da igrači tumače uloge koje su najčešće sami sebi zadali i rešavaju različite probleme koje im zadaje pripovedač, odnosno Game Master. 

Najstarija igra ove vrste je Dungeons & Dragons i ove godine, februara meseca, napunila je 40 godina. 

Sada se neću baviti začaranim krugom nastanka D&D-a iz epske fantastike i mača i magije, pa povratne sprege na te žanrove i uticaj na razvoj računarskih igara - pa preko njih nesumnjivo i na savremenu elektroniku široke potrošnje. Zadržaću se na tome da sam D&D počeo da igram 1995. godine (premda sam prve RPG-ove sam pravio i vodio još krajem osamdesetih) i da je u međuvremenu prošlo veoma malo dana a da se nisam bar neko vreme bavio u glavi svojim najdražim hobijem.

Jedan od pokazatelja da je nekoga ugrizla guja masterisanja svakako je goruća potreba da se ispriča - ne priča, nužno, već pre bi se moglo reći - da se ispripoveda svet. Svako od nas GMazova ima perverznu potrebu za pripovedanjem istorija i zemljopisa naših izmišljenih svetova. 

U suštini, svi mi pišemo svoje "Silmarilione", a vrlo malo nas ikada napiše svog "Gospodara prstenova". Oni kojima to pođe za rukom postanu pisci. Oni koje to ne zanima ostanu GMazovi.

I to je sasvim OK.

Moj svet nastao je stihijski, kako to već obično biva, iste godine kada sam počeo da igram. Razvijao se i sazrevao sa mojim umećem vođenja igre i pripovedanja. Vremenom su se otkrivale nove regije, nove religije, nove rase i narodi. U neku ruku, svet je rastao u skladu sa potrebama mojih igara i mojih igrača, bez preke potrebe da bude kodifikovan i ukroćen. 

Tako je bilo nekada.

Ove godine Dungeons & Dragons slave 40 godina od rođenja, izlazi Peta edicija pravila, sve vrvi od raznoraznih reinkarnacija D&D-a, a iskusni GMazovi odavno imaju podeblje sveske ispunjene kućnim pravilima primenljivim samo za njihove igre. Zamislite to kao modove u "Skajrimu", recimo.

Tako je i sa mnom. Samo što sam ja rešio da to obeležim kodifikovanjem mojih pravila i novim početkom za moj napaćeni svet, koji je preživeo ratove i razaranja, smrti bitnih i nebitnih likova, genocide i deicide. 

Moja pravila su negde u v. 1.2.0 stadijumu, a karta je u začetku.

U nizu unosa koje ću tokom ove godine postavljati na blog pokazivaću vam delove svog sveta - i kartu glavnog kontinenta, kako lagano nastaje.

Ako vas ne bude mrzelo, ostanite uz mene.

Biće zabavno.

Shadows of the Midnights Passed - Introduction

Nakon poduže pauze, skoro dvadeset godina, Peruna mi, vraćam se u Forgotten Realms.

FR je inače prvi svet u kojem sam igrao D&D - i premda sam u osnovnoj školi svojeručno i ničim izazvano osmislio rudimentarni rpg smešten u svet Masters of the Universe, D&D i Forgotten Realms bili su moj prvi ozbiljan  frp. I dan-danas mi je taj vajb osamdesetih kojim  je kutija sa campaign settingom odisala instant okidač za nostalgiju.

Bilo je to jednostavnije vreme, kako se obično kaže.

Bilo kako bilo, evo uvoda za moju novu kampanju, koja bi trebalo da se odvija podno Kičme sveta... Ko zna, možda igrači negde nalete i na Drizzta (mada čisto sumnjam).

Frigid are the winds that blow from the high peaks of the Spine of the World and the great frozen expanse beyond them. Frigid and eerie, filled with lost voices of great empires long gone, old gods and friends lost to the mists. To those who dwell in the shadows of the great mountain range, those winds are something to be tolerated and endured when needed, but never something enjoyable or friendly. Cold are the winds that bear the worg's howl and banshee's wail, but none are colder than the breath of the Spine of the World.

In the foothills of the great mountain range nestles a large village of mostly stone houses, cobbled streets and even great granite lamps built wherever one street crosses another, all in the shadow of great fortress built on the crag far above the village, with only a narrow road leading up to it. The ruins of the castle are covered with snow and centuries-old ice, that has frozen to hardness of steel and holes in the walls and crenelations are filled by crusted layers of snowfalls, so old that they've compressed into stone-like mass.
The castle is large and it's central tower tall, but not enough to explain that sharpness of view, that richness of detail laid bare to the eyes of casual observer. It almost seems that the air of the small mountain valley beneath the crag possesses some unnatural quality that lends clarity to each glance pointed in the direction of large ruins, but not anywhere else.
A crow flying above the village would note smoke rising from about a fifth of the surprisingly well kept houses. Most of the village is empty of life - there is no livestock tended in the pens and barns, there are no pets chasing vermin... and there are no children. What few people that can be seen on the streets are all adults, of various races and ethnic origins, of various backgrounds - as seen by their diverse clothing and weapons that are always near at hand.
Said hypothetical crow would in time land on the rooftop of the large building in the central square of the small town or large village, call it what you will.
The house is three stories high above the ground floor and its roof is peaked enough to have a large attic, but the huge windows of stained glass are indication enough that the attic was converted into living space.
Indeed, the ground floor of the building is also converted so that much of the front wall is covered by similar windows, of small glass panes set into a led frame colored and put together in such a way as to show great forest of oak and birch, trees spreading their branches above various small animals nestling in the brushes. Such windows would be almost beyond belief even in the great towns of Cormyr or even in Watterdeep. This far north, in a village that seems forgotten by both mortals and gods those windows are nothing short of a miracle.
Above huge oaken doors is a large iron spike from which hangs a figure of a pig, roasted with an apple in its mouth. The pig looks to be made of gold, but the small cracks reveal that it is in fact made of wood, covered by golden-colored paint.
The Golden Pig inn, run by the dwarf named Kagain. The last home for many a exile, lost soul and wanderer who came to the edge of the world...
The crow that may or may not be perched on the inn's peaked roof would crane its head, carefully looking who would approach the oaken doors next.

Priča iz života mladog geekiota, ili prikaz Kolekcionarskog izdanja Dilana Doga #2

Drugi tom kolekcionarske edicije „Dilana Doga“ u izdanju Veselog četvrtka pokriva priče 4-6 iz nekadašnjeg Dnevnikovog serijala, odnosno originalne italijanske hronologije.

Knjigu otvara epizoda „Duh Ane Never“, koja je kod nas izvorno objavljena kao „Priviđenje Ane Never“. Čitajući verziju Veselog četvrtka, moram priznati da mi je novi naslov sve vreme smetao. Moglo bi se reći da je novi naslov verniji izvorniku, premda ima osnova i za prevod „priviđenje“, ali „duh“ u naslovu mi je delovalo kao najmanje kreativno rešenje problema. Bio bih daleko zadovoljniji da je upotrebljena reč „avet“, recimo, ili „utvara“ – čime bi se postigla vernost izvorniku, ako se već na tome insistiralo, ali i zadržala nostalgična nit koja povezuje ovo kolekcionarsko izdanje sa nekadašnjim Dnevnikovim, a ne sme se zaboraviti da je nostalgija možda i glavni razlog za kupovinu ovih kolekcionarskih tomova.

Bilo kako bilo, „Ana Never“ je jedna od epizoda „Dilana Doga“ koje – po mom mišljenju – najbolje predstavljaju ovaj strip. Crtež je više nego dobar, naročito za svoje vreme, ali meni manje bitan od priče, koja vrlo vešto vodi čitaoca tragom manje-više standardnog detektivskog romana, poigravajući se sa Dilanovim ljubavnim dogodovštinama u bezmalo holivudskom mizanscenu, ali se i na izvestan način rugajući sebi i čitavom konceptu loših horora, koji u današnje vreme na IMDB-u imaju ocenu 4/10 ili nižu. 

Rečena priča je za „Dilana Doga“ bezmalo lepršava i vrca od Gručovog humora, koji je ipak jedna od ključnih odlika serijala. Detektivska storija se završava očekivanom horor kulminacijom, što joj u neku ruku pomalo umanjuje sjaj. Naravno, ovo je primedba upućena iz današnje perspektive, kada tržište stripova i knjiga obiluje fantastikom, pa se čini da je poslednjih nekoliko stranica „Ane Never“ usiljeno i možda čak nepotrebno. U vreme kada je ta epizoda prvobitno objavljena, pomenuta završnica je zacelo bila veoma efektivna i više nego zadovoljavajuća.

Međutim, iako odlično osmišljena i nacrtana – a i ispripovedana – „Ana Never“ nikada nije bila među mojim omiljenim epizodama. Za moj ukus suviše je ni tamo ni ovamo i sa stanovišta zrelog čitaoca taj utisak bih nadasve formulisao kao moju nesklonost ka srednjim rešenjima – a „Ana Never“ vrlo vešto i dosledno sve do samog kraja prati srednju liniju između krimi noara i horora – nego kao realni nedostatak i objektivnu zamerku priči.

Bilo kako bilo, „Duh Ane Never“ 4/5

„Ubice“ su druga epizoda u drugom kolekcionarskom trobroju i veoma prikladna za čitanje u vrelim letnjim mesecima, pošto se – u neku ruku – bavi masovnom nervozom i histerijom koje prate život u gusto naseljenim sredinama kada vrelina postane nepodnošljiva. Cela epizoda je, zapravo, komentar na savremeno društvo – od neljudskih uslova života u velikim gradovima, pa preko ugrađene iskvarenosti političkog sistema do manjkavosti ne samo liberalnog već konkretno korporativnog kapitalizma. Nažalost, danas mnogo bolje razumem šta je pisac hteo da kaže nego što sam to razumeo u vreme kada sam prvi put čitao „Ubice“, pošto sam u međuvremenu osetio sve blagodeti tranzicije i neokapitalizma. Pored ovog aspekta društvene angažovanosti, „Ubice“ se dotiču sprege između tehnologije i okultnog, što je povremeno tema i „Dilanovog“ starijeg bratskog serijala, „Martija Misterije“. Naravno, ovo će biti stalna tema kod „Dilana“, koju smo – uostalom – imali prilike da vidimo već u prvoj epizodi. Sve ovo na stranu, „Ubice“ su osrednja epizoda mereno prosekom „Dilanovih“ početaka, ali zaslužuju da se istaknu po većoj razradi očinskog lika inspektora Bloka i njegovog pokroviteljskog odnosa sa Dilanom, kao i po uvođenju jednog od meni najdražih likova u serijalu, ekscentričnog lorda Velsa.

Na nesreću, „Ubice“ pate od propusta u scenarističkoj pripremi. Odnosno, polazne pretpostavke o načinu na koji britansko visoko političko i korporativno društvo funkcioniše jednostavno ne stoje, a na tim pretpostavkama previše toga počiva, tako da epizoda završava na staklenim nogama. No, pored ovih zamerki, „Ubice“ su sasvim zadovoljavajuće štivo. 

Ocena: 3/5

„Demonska lepota“ je epizoda koju sam svojevremeno najviše priželjkivao da čitam, nadasve zbog naslovnice koja je verovatno najbolja naslovnica Dnevnikove edicije „Dilana Doga“. Nažalost, naslovnica čitaoca vodi na pogrešne pretpostavke o epizodi, pa je možda i to delimično razlog mog razočaranja ovom storijom. Priča je prikladno sablasna i u njoj se nastavlja sa razvojem Dilanovog lika, kao i njegovog odnosa sa ljudima u njegovom životu – pre svega sa Blokom – ali čitava epizoda vrlo brzo devalvira u može biti zasluženu kritiku žene u ulogama ljubavnice i majke. Fantazijski, odnosno horor element u „Demonskoj lepoti“ prisutniji je nego u prethodne dve epizode i možda bih se usudio da iznesem stav kako se bliži lavkraftijanskom hororu – pri čemu mislim na suptilnu jezu, a ne na mnogo pipaka – ali otužna kritika ženskog roda u globalu i naivnih i slabih muškaraca konkretno prilično otežava inače solidno osmišljenu i napisanu priču.

Preporučeni soundtrack uz čitanje „Demonske lepote“: Mother by Pink Floyd. Ocena: 3/5