Dilan Dog #132: U službi haosa

Nemam dovoljno reči hvale za ovu epizodu. Pomerila me je kao najbolje epizode iz "Dnevnikovog" vremena izvanredno osmišljenom i vođenom pričom. Omažira meni najdražu epizodu DD-a, "Njujork, Njujork" (u starom prevodu), a plejada asocijacija i omaža na popularnu kulturu uvlači čitaoca u dijalog sa stripom i samim sobom, budeći ushićenje ravno onome koje smo verujem svi osećali kao deca kada bismo u stripu nabasali na nešto što inače volimo.

Priča je ne samo aktuelna, već i angažovana i izuzetno snažna kritika svetskog poretka, konzumerizma, kolonijalizma i kapitalizma. Epilog epizode, sadržan u poslednje dve stranice, izuzetno je jak i učinkovit.

Ponavljam, za priču nemam dovoljno reči hvale.

Omaži poznatim ličnostima popularne i gikovske kulture ne izostaju. Naravno, Gordon Remzi i Alan Mur su vizuelno prepoznatljivi likovi, iako promenjenih imena (premda u Remzijevom slučaju ime ni u jednom trenutku ne saznajemo), ali Rekioni je u ovoj epizodi predstavio čitaocima i arhetipski lik telohraniteljke-sekretarice po imenu Elizabet Mun, inače vrlo poznatoj spisateljici naučne i epske fantastike, čiji je lik ratnice Paksenarion po izgledu veoma sličan glavnom ženskom liku u ovoj epizodi.

Možda grešim, ali slutim da nas u Dilanovoj budućnosti čeka svojevrsni emotivni konflikt između tople Ranije i arijevske Elizabet. Čudilo bi me da Rekioni ne iskoristi taj dualitet za ispredanje novih angažovanih storija. No, to ćemo videti.

Nekoliko stranica posvećenih očito Alanu Muru završavaju se ne samo pomenutim omažom epizodi u kojoj Dilan upoznaje Lavkrafta, već i omažom Marvelovom Kirbiju, kao i kratkim kursem iz magije haosa i uopšte su toliko nabijene ezoterijom i okultnom simbolikom da u potpunosti nadomešćuju relativnu nebitnost natprirodnih elemenata u prethodne tri epizode. 

Ne samo po tome, ali "U službi haosa" i po tome stoji rame uz rame s najboljim epizodama iz osamdesetih.

Ostavljajući sporedne likove po strani, "U službi haosa" je svakako najznačajniji po uvođenju novog glavnog negativca u Dilanov život, famoznog Džona Gousta, koji očito predstavlja svojevrsnog antibetmena, milijardera koji svoje bogatstvo i uticaj koristi za širenje zla po svetu.

Goust je crtan kao nešto mlađi i hipsterastiji Elajdža Snou iz "Planetarija", a predstavljen kao oličenje konzumerizma i pomame za tehnologijom, te sinteza Eplove estetike i Guglove sveprisutnosti, skupa pretočenih u krajnje zlo savremenog doba, neizbežno i neizostavno čak i iz junakovog života - što je predstavljeno Dilanovom epopejom s mobilnim telefonom i njegovim konačnim prihvatanjem te đavolje naprave pred kraj epizode.

Mada inače ne obraćam previše pažnje na crtež, moram napomenuti da ne pamtim bolje nacrtanu epizodu "Dilana Doga". Crtež vuče na najbolje radove Džona Kasadeja i uopšte više podseća na probrane naslove DC ili Image Comicsa nego na ono što bismo očekivali od Bonelija.

Zaista, svaka čast i autorima ovog stripa, ali i Veselom četvrtku na objavljivanju ovog naslova.

Ne mogu a da ne pomenem odličan prevod i adaptaciju, kao i sjajan uvodnik iz pera Marka Šelića, koji se čita kao najbolji književni esej.

5/5 i Nightflier's Seal of Approval

The Nine (Thieves of Fate #1) by Tracy Townsend

In the dark streets of Corma exists a book that writes itself, a book that some would kill for...

Black market courier Rowena Downshire is just trying to pay her mother’s freedom from debtor's prison when an urgent and unexpected delivery leads her face to face with a creature out of nightmares. Rowena escapes with her life, but the strange book she was ordered to deliver is stolen.

The Alchemist knows things few men have lived to tell about, and when Rowena shows up on his doorstep, frightened and empty-handed, he knows better than to turn her away. What he discovers leads him to ask for help from the last man he wants to see—the former mercenary, Anselm Meteron.

Across town, Reverend Phillip Chalmers awakes in a cell, bloodied and bruised, facing a creature twice his size. Translating the stolen book may be his only hope for survival; however, he soon realizes the book may be a fabled text written by the Creator Himself, tracking the nine human subjects of His Grand Experiment. In the wrong hands, it could mean the end of humanity.

Rowena and her companions become the target of conspirators who seek to use the book for their own ends. But how can this unlikely team be sure who the enemy is when they can barely trust each other? And what will happen when the book reveals a secret no human was meant to know?

Znam da je neka knjiga ne samo vredna pažnje već i lako moguće jedna od najboljih knjiga tekuće izdavačke godine kada počnem da razmišljam kako bih preveo neke rečenice ili pojmove dok je čitam.

To mi se dešava vrlo retko - možda u slučaju 10% pročitanih knjiga godišnje, ali ta zapitanost je gotovo uvek pitanje trenutka, određene rečenice, lika u knjizi. U slučaju The Nine taj poriv me je držao tokom dobrane dve trećine celokupnog teksta.

Nažalost, ovu knjigu nikada neću prevoditi, niti će se ona pojaviti u nečijem drugom prevodu na našem tržištu. Jednostavno, suviše je uvrnuta.

Pod ovim nisam mislio ni na zaplet, ni na spisateljičin stil, već doslovce na (pod)žanr u koji bih smestio ovaj naslov. Od svega što savremena fantazija nudi, The Nine se najviše uklapa u međe koje je postavio Čajna Mjevil sa svojom "Stanicom Perdido" i potonjim delima smeštenim u njen svet.

Trejsi Taunzend vrhunski barata rečima i vidi se na delu da se njeno školovanje isplatilo (diploma i master iz kreativnog pisanja). Njen svet titra između neoviktorijanskog stimpanka, urbane fantastike ali i angažovane naučne fantastike usmerene na kritiku kolonijalizma, kapitalizma i organizovane kako religije tako i nauke u službi ideologije. U suštini, "Ošenz 11" sa teškim primesama socijalizma.

Taunzendova štiklira bezmalo sve aktuelno sošel džastis kućice, pa su tako likovi relativno diversifikovani, jakih ženskih likova ima čak i više nego muških i zapravo nema nijednog lika koji nije bitan za radnju. Ton romana koketira s estetikom grimdarka, koja je inače kao stvorena (pun intende) za stimpank a autorka ne preza od Martinovskog odnosa makar prema sporednim likovima.

Roman je u suštini jednostavne radnje, ograničen na jedan grad, tako da širi svet samo naslućujemo - ali to što vidimo obećava veličanstvenost spisateljičine vizije. Odluka da se ograniči na usko pripovedačko polje svakako je išla na ruku romanu-prvencu, ali vrlo je očito da je ova priča predviđena da raste i da se razvija.

U osnovi kriminalističko-zaverenička priča, radnja The Nine ne trpi od preveliko razotkrivanja, pa neću ni pokušavati da izbegavam spojlere i nutkam čitaoce na čitanje nuđenjem pojedinosti iz radnje romana. Mislim da je dovoljno da kažem kako je ovo možda najimpresivniji prvenac koji sam video u poslednjih nekoliko godina - iako vrlo neuklopljen u savremen marketinško-trgovačke trendove u izdavaštvu fantastike, zbog čega ga samo još više cenim.

4/5 ali i Nightflier's Seal of Approval.

Sedmica prva, leta gospodnjeg 2018-

Nakon vrlo dugo vremena, novi post na blogu.

Razlozi odsustvovanja su brojni, kao i razlozi za povratak pisanju, pa ni ne moramo o njima. Glavno je to da će u ovoj godini na ovom parčetu interneta najmanje jednom nedeljno osvanuti novi tekst. Svakog ponedeljka kompilacija mojih prikaza s Goodreadsa, a možda i nešto između, što po formatu ili temi nije prikladno za tu društvenu mrežu.

Početak godine vrlo je intenzivan, ponajviše zbog gusto zbijenih praznika, ali i zbog porodično-društvenih obaveza, koje ne ostavljaju mnogo vremena ni prostora za čitanje.

Zato sam u sedmici za nama overio dva naslova, jedan pročitao a od jednog digao ruke. Evo i utisaka:

Ironclads by Adrian Tchaikovsky

Scions have no limits. Scions do not die. And Scions do not disappear.


Sergeant Ted Regan has a problem. A son of one of the great corporate families, a Scion, has gone missing at the front. He should have been protected by his Ironclad – the lethal battle suits that make the Scions masters of war – but something has gone catastrophically wrong.

Now Regan and his men, ill equipped and demoralised, must go behind enemy lines, find the missing Scion, and uncover how his suit failed. Is there a new Ironclad-killer out there? And how are common soldiers lacking the protection afforded the rich supposed to survive the battlefield of tomorrow?

Skorašnji dobitnik prestižne nagrade koja nosi ime počivšeg Artura Klarka, Adrijan Čajkovski, ovim kratkim delom pokazao se možda najvećom novom uzdanicom naučne fantastike, možda i više nego romanom za koji je zapravo nagrađen.

U 200 stranica u tvrdom povezu, Čajkovski je na vrlo savremen način obradio antiratni motiv, ali je pružio i hirurški preciznu kritiku novog kapitalizma, libertarijanskog maspoka koji sve više uzima maha u SAD, pa i socijalizam u njegovoj evropskoj iteraciji. Na izvestan način, Ironclads je ono što bi se dobilo spajanjem Haldemanovog "Večitog rata" i Hajnlajnovih "Vojnika zvezdanog broda". Na stranu ekstremna filmičnost ove novele, ona za promenu vidno nije pisana s tom ambicijom, budući da je društvena kritika koja izbija iz bezmalo svake rečenice čini potpuno neprikladnom za ma koju publiku osim eventualno kineske.

S druge strane, ovo je izvanredno delo za sve poklonike militarističke fantastike, bilo naučnog bilo fantazijskog predznaka. Ovakav spoj neprekidne akcije, društvene angažovanosti i vrhunskog kvaliteta pisanja ne pamtim da sam skoro čitao. Da se razumemo, Čajkovski nije književni virtouz kakav je recimo Gregori, ali se u petnaestak romana i zbirki izveštio do majstorstva, a uspeo da zadrži dušu u onome što piše, za razliku od nekih možda i poznatijih žanrovskih pisaca.

Ironclads je dragulj od početka do kraja, a ostavlja taman dovoljno nedorečenosti da čitalac istovremeno zaželi da čita još, ali i da još više i jače poželi da pisac nikada više ne napiše ništa u tom svetu, niti nedajbože nastavak, kako ne bi pokvario izuzetan utisak.

Ovo ne samo da vredi 5 zvezdica, već je i prvi naslov za vrlo dugo vremena koji će poneti Nightflier's Seal of Approval.

The Court of Broken Knives by Anna Smith Spark  

They’ve finally looked at the graveyard of our Empire with open eyes. They’re fools and madmen and like the art of war. And their children go hungry while we piss gold and jewels into the dust.

In the richest empire the world has ever known, the city of Sorlost has always stood, eternal and unconquered. But in a city of dreams governed by an imposturous Emperor, decadence has become the true ruler, and has blinded its inhabitants to their vulnerability. The empire is on the verge of invasion – and only one man can see it.

Haunted by dreams of the empire’s demise, Orhan Emmereth has decided to act. On his orders, a company of soldiers cross the desert to reach the city. Once they enter the Palace, they have one mission: kill the Emperor, then all those who remain. Only from ashes can a new empire be built.

The company is a group of good, ordinary soldiers, for whom this is a mission like any other. But the strange boy Marith who walks among them is no ordinary soldier. Marching on Sorlost, Marith thinks he is running away from the past which haunts him. But in the Golden City, his destiny awaits him – beautiful, bloody, and more terrible than anyone could have foreseen.

  Odustao sam nakon pedeset stranica, ali i to je bilo sasvim dovoljno da ocenim kako ovaj naslov nije za mene, a pride ga ne bih ni preporučio - makar nikome ko deli moj čitalački ukus.

No, iako sam pročitao svega pedesetak stranica ovog romana, on ipak zaslužuje da se o njemu napiše nešto više od pukog "dnf".

Ana Smit Spark je čitave prošle godine bila u središtu vrlo intenzivne marketinške kampanje svog izdavača, koja je u meni pobudila izvesnu (sada već opravdanu) zebnju. Naime, ova spisateljica je proglašena za Queen of Grimdark i pre nego što je njen prvenac objavljen. Očito je da je njen izdavač ciljao na publiku Džoa Aberkrombija i Marka Lorensa, pa se i poslužio varijantom strategije kojom se i Aberkrombi služio kada je počinjao karijeru, tačnije naprasnim i ničim opravdanim "vidite me kako sam ja meni najkulj" hvalisanjem. Smitovoj se mora odati priznanje na tome što je to očito bila zamisao i kampanja njenog izdavača, dok je Aberkrombi opet sasvim očito sam smislio svoj Lord Grimdark nadimak, ali muka je u tome što je Aberkrombi svoje hvastanje opravdao. Ana Smit Spark... ne baš.

Šta je po sredi? Teško je reći, pa otud i ovoliki komentar o knjizi koju nisam čestito ni započeo, a verovatno će mi biti potrebno više vremena da ga završim nego što sam izdvojio za čitanje tih nekoliko poglavlja.

Nadasve, žena izvanredno piše. Kvalitet njene proze je vrlo postojan i ne opada ispod "izvrsnog", premda ni ne raste do "izvanrednog". Bogatstvo rečnika joj je za svaku pohvalu, pa sam čak i nakon pročitanog mora mastila ispisanog na engleskom jeziku morao da se jednom prilikom latim rečnika. Njen književni izraz je vrlo snažan, prepoznatljiv i lirski, pomalo nalik pisanju Arundati Roj, recimo, ali sklon meandriranju i lutanju kao što je to slučaj s Eriksonom u njegovoj poznoj fazi.

Tu i jeste problem - baš kao kod Eriksona od Toll the Hounds, a naročito u "Karkanasu", to meandriranje je nečitko. U tih prvih pedesetak stranica vidi se krajnja nesposobnost autora da postavi zaplet, pa se tako čitavo delo čita kao jedan beskrajni pismeni zadatak na neku melanholičnu temu, tipa "Jesen u mojoj ulici".

Roman jeste grimdark u pogledu atmosfere, opisa prljavštine i ljudske bede, ali sve to remete trenuci neuverljivosti, među kojima se najviše ističe hvatanje vrana da bi se jele. Postoji razlog zašto se strvinari ne jedu, a to nisu čak ni moguće boleštine koje prenose - već izuzetno grozan ukus njihovog mesa.

Kao što rekoh, did not finish at 12%
 

PACIFIC RIM - SF za prave SF fanove

Sve od prvog "Matriksa", a poslednjih nekoliko godina naročito, svedoci smo apsolutne dominacije SF&F filmova kako u bioskopima, tako i na malom ekranu (mada baš i nisam siguran šta mu dođe taj "mali ekran", kada im je prosečna veličina već preko metar). Fantazijskim filmovima je u izvesnoj meri lakše, pošto se od njih nikada ne očekuje ništa sem (infantilne) zabave. Poslednji film fantazijske tematike od kojeg se očekivala ikakva ozbiljnost bio je Del Torov "Helboj 2", dok je Džeksonov "Hobit" unapred otpisan kao glorifikovani film za decu, od kojeg niti nešto može očekivati, niti se isplati izaći na crtu pomahnitalim tolkinoljupcima.

SF filmovi dele sudbinu književne naučne fantastike - a to je ta očajnička potreba da budu shvaćeni ozbiljno i prihvaćeni od strane snobovskog glavnog toka i visoke kulture. Ovaj kompleks niže vrednosti često ume da dovede do sjajnih rezultata. Nedavno prikazani "Atlas oblaka" izuzetan je film, Inception (kako god da su ga preveli kod nas) postao je kultno delo, District 9 je jedan od najboljih žanrovskih filmova svih vremena, koji više nego zaslužuje da se posmatra kao remek-delo kinematografije bez obzira na žanrovske okvire. Takoreći, District 9 je "Šejn" među SF produkcijom. Nažalost, na svaki D9 dođe bar jedan Oblivion (poslednji film Toma Kruza, ako ste zaboravili) ili After Earth (poslednji film roditeljsko-potomačkog dvojca Smit, ako ste zaboravili). Reč je o filmovima koji i sebe i žanr u okviru kojeg operišu shvataju previše ozbiljno, zaboravljajući da je u korenu bilo koje žanrovski određene umetnosti - zabava. To dovodi do najčešće dosadnih epopeja, tokom kojih gledalac jedva čeka naravoučenije, kako bi što pre izašao iz bioskopske sale i utopio tugu u litrima gaziranog pića i veštački obojene hrane u najbližem fud kortu, a sve sa ciljem da mu se dan ne završi potpunim debaklom. 

Naravno, tu je i druga strana medalje - oličena u delima Majkla Beja, lišenih svakog smisla, u kojima je ideja zabave metastazirala u kvaziorgijastičnu hiperbolu američke posthladnoratovske civilizacije, na koju se odgovor nalazi jedino u stihovima vokalno-instrumentalnog sastava The Chemical Brothers: "World... The time has come to PUSH THE BUTTON."

E sad, kao što sa medaljama obično biva, između lica i naličja nalazi se deblji sloj - najčešće od prostijeg metala nego što je onaj upotrebljen za pozlatu (posrebrebrivanje, pobronziranje... whatever) - ali bez kojeg medalje ne bi ni bilo. Takoreći, taj sloj je pravo meso medalje, koji joj ne daje blistavost i ne privlači poglede, ali joj daje težinu i sportisti koji je nosi oko vrata daje osećaj zadovoljstva samo njemu znan. 

Del Toro i Pacific Rim su baš to meso SF filmova.

Ako vam poduži uvod u ekstremno subjektivni prikaz "Bitke za Pacifik" nije već dosadio, pa ste otišli da kuvate supu (na primer), verovatno već shvatate da se Pacific Rim (PR) veoma dopao. Ovaaaj... pa da, jeste. Ako vas mrzi da čitate dalje, moja ocena je 8/10, uz svaku preporuku da izdvojite bezobraznih 500+ jedinica ovdašnje kadbisezezali valute i pogledate ga u bioskopu. Obrazloženje sledi nakon reklamnih poruka...

Elem, Pacific Rim je odličan film zato što njegov režiser (Giljermo del Toro) NE VOLI naučnu fantastiku. Zapravo, možda bi se pre moglo reći da mu je dosadna. Njega čoveka više zanima pripovedanje - zanima ga bajka i suština bajke i mita, takoreći arhetipska poruka koja je u srži dobrog pripovedanja. Ovo ću potkrepiti odlomkom iz jednog intervjua koji je dao baš u vezi s ovim filmom:

"I'm not a scifi guy," del Toro said. "Big ships don't float my boats. Lasers don't float my boat. But robots, I have a huge boner for. I find them golem-like," he adds.

Dakle, Del Toro je ovom filmu u suštinu prišao kao bajci. Nisam siguran da li je svesno pošao stazama Džordža Lukasa, koji je snimio najuspešniji fantazijski film svih vremena, samo maskiran u SF oblandu (što je, zapravo, i Kameronov "Avatar"), ili se vodio osećajem - ali to i nije tako bitno za krajnji ishod. 

Baš kao kod svih bajki, karakterizacija je pomalo - da se ne lažemo, više nego pomalo - dvodimenzionalna. Likovi su gledaocu predstavljeni u grubim crtama, dovoljnim tek da se shvati njihova arhetipska uloga (očinska figura, razmaženi princ, razbaštinjeni vitez), ali više od toga nije ni potrebno, budući da su pravi junaci divovski "jegeri" (izraz koji se koristi kao zajednička imenica za mecha-style robote). Ovde treba primetiti da je "jeger" nemačka reč koja znači "lovac". Naravno, Del Toro je to vešto uklopio sa značenjem reći "kaiđu", koja se koristi za opis divovskih čudovišta. Naime, kako saznajemo već u uvodnoj špici, "kaiđu" znači "čudna zver", pa je sasvim logično da ih roboti love, je l' te. Međutim, ne mogu a da ne primetim da je ovo samo još jedan mali omaž centralnoevropskim bajkama, koje su Del Torovo stalno izvorište nadahnuća.

Elem, svi jegeri imaju svoja imena - Ciganska Opasnost, Grimizna Oluja, Černo Alfa... dakle, roboti su nešto više od oklopa koje vitezovi navlače na sebe. Oni su pravi junaci ovog filma,  dok je ljudska potreba iz koje su nastali, pa i ljudska drama koja se odvija van kokpita tek sporedna. Upravo stoga veća karakterizacija nije ni bila potrebna. Pravi dijalog u ovom filmu ne odvija se između ljudi, već između jegera i kaiđua. 

Kada smo već kod ljudi, mora se reći da je Idris Elba sa svojih 190 centimetara boje abonosa ukrao film. Iako je nominalna zvezda Čarli Hanam, koji je inače odlično odigrao naslovnu ulogu, Elba se opet pokazuje kao glumčina šekspirovske klase. Čak više nego u seriji koja ga je proslavila, "Luter", Elba odiše tragičnom snagom jednog Otela, tako da manje-više imbecilan govor koji mu je scenarista dodelio nije ni bitan. Sa druge strane, Hanam je takoreći doktorirao ulogu autentičnog američkog BAMF-a (Bad Ass Mother Fucker), s tim što je u ovom filmo uspešno okrenuo potenciometar na niži podeok u odnosu na Džeksa iz Sons of Anarchy, tako da je više nego uverljiv. (Na stranu što mi je beskrajno smešno što je čovek Englez iz Njukasla, sa britanskim naglaskom, a mora da govori kao Amer.) Veliki scenaristički propust učinjen je kod dodele redova za Mako, lika kojeg tumači Rinko Kikuči, pošto ona gotovo da ni nema teksta tokom scena bitke, ali je to obilno nadoknađeno comic relief likovima. Iskren da budem, nisam očekivao da Ron Perlman ima ovako marginalnu ulogu u Del Torovom filmu, ali to što je imao da odigra - odigrao je maestralno. 

Na kraju, mana filma je što se zapravo ne oslanja ni na jednu postojeću franšizu, tako da ne može da računa na postojeću posvećenost kod gledalaca. Zapravo, to je jedino što ga čini slabijim od raznih X-Mena, Ajron Menova - a naročito Avendžersa. U tom smislu, stavio bih ga iza Avatara, prva tri X-Mena, Avendžersa i drugog Ajron Mena, a ispred prvog i trećeg Ajron Mena, Tora, Kapetana Amerike i X-Mena: Prve klase.

Konačna ocena: 8/10, Nightflier's Seal of Approval

Fort Freak (Wild Cards) by George R.R. Martin and Wild Cards Trust

Nakon dužeg vremena i uspona i padova u kojima se serijal Wild Cards našao, promene sijaset izdavača i učestalog gašenja serijala, Wild Cards su se udomili kod Tora. Za neupućene, Wild Cards se zapravo sastoji od niza trilogija (ima nekoliko samostalnih romana) i Fort Freak je 21. knjiga u shared world sistemu.

Ovaj serijal je Martinovo miljenče. Dok smo čekali A Dance With Dragons, on je pripremio i uredio čak 4 Wild Cards romana. Poslednju, 21. po redu, objavljen je jedno mesec dana pre ADwD. Dugo nije mogao da se kupi preko kindla - odnosno, bio je ograničen na SAD. Kada mi je konačno pao šaka, pročitao sam ga za jedan dan.

Wild Cards se obično bave nekim od trenutno aktuelnih planetarnih pitanja. Prethodna trilogija potkačila je rijaliti šouve, ratove koji se vode po arapskim zemljama radi nafte, ali i ratove koje sitni i krupniji diktatori vode po Africi.

Fort Freak se vraća na mesto odakle je sve počelo: Džokertaun u Njujorku. Martin se pokazao izuzetnim urednikom. Iako je Fort Freak delo više autora, baš kao većina Wild Cards romana, to se nigde ne primećuje. Sve teče savršeno glatko. Priča grabi čitaoca i ne pušta ga, a završnica romana je srceparajuća.

Wild Cards inače zrače teškom setom i nostalgijom, pošto je većina starih protagonista mrtva, na drugim planetama, ili nešto šesnaesto. Tokom godina, uvođeni su novi - ali nikada se ni za koga od novih junaka nisam vezao kao za Krojda Krensona ili Tahiona, na primer. Fort Freak savršeno meša staro i novo, čak u toj meri da Spavač ponovo ima ulogu u svetu Wild Cards. Spavač je inače lik pokojnog Rodžera Zelaznija i od Zelaznijeve smrti nije se pojavljivao u romanima.

U svakom slučaju, malo je teško uključiti se u ovaj serijal nakon 21. knjige - ali ako neko ima vremena i volje da se okuša, Wild Cards se odnedavno mogu naći u kompletu na narodskim izvorima tih stvari. Daleko od toga da su sve knjige dobre: ima tu dosta SF treša, a neke priče su namerno pisane u palp maniru, tako da nije baš za svakoga. Ko traži elitnu fantastiku slobodno neka ostane na Legvinovoj.

Wild Cards je u neku ruku alternativna istorija druge polovine dvadesetog i početka dvadeset prvog veka. Neću da pojašnjavam i prepričavam o čemu se u serijalu radi - za to služi Vikipedija. Reći ću da je Fort Freak više nego dostojan nastavak serijala i da je nepravedno skrajnut prilikom nominovanja za žanrovske nagrade za prošlu godinu. Dao bih deset A Dance with Dragons za jedan Fort Freak. Martinova ljubav i posvećenost serijalu vidi se na svakoj stranici. Naravno, ne treba zanemariti ni snagu koju on ulaže u promociju mladih pisaca i svakako je prilika da sarađuju sa njim neizmerno važna za njihove karijere. Bilo kako bilo, this novel has Nightflier's Seal of Approval, ma koliko rečeni pečat bio nebitan za širi kosmos. 9/10