Претражи овај блог

Приказивање постова са ознаком Best ov d Best. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Best ov d Best. Прикажи све постове

среда, 18. децембар 2013.

Najtflajerz Best ov d Best za 2013.

Da rezimiramo, 

Ove godine pročitao sam pedesetak naslova žanrovske fantastike. Moj Goodreads nalog mi kaže da sam ukupno pročitao sedamdeset i nešto knjiga, ali laže kao skot - pošto baš nisam ažurno beležio šta sam sve pročitao.

Bilo kako bilo, vreme je da se od to malo pročitanih knjiga probere najbolje.

Hronološki, a i po kvalitetu, taj spisak izgleda ovako:

1. The Red Knight, Miles Cameron 5/5

"Crveni vitez" Majlsa Kamerona objavljen je u decembru prošle godine, ali meni je dopao šaka u januaru ove. Vrlo je verovatno da će slično biti i sa nastavkom ovog romana, koji bi trebalo da bude objavljen za koji dan. To jest, najverovatnije ću ga čitati narednog meseca.

Kameronov roman sledi trend "drevne prošlosti u dalekoj budućnosti". Ovaj pravac nije nikakva novost u fantastici. Bruks ga je odavno popularizovao, a u poslednjih nekoliko godina svedočimo renesansi ovakvog pristupa, počevši od Kena Šolsa pa do sjajnog Marka Lorensa. Naravno, kao i mnogo drugih stvari, i ovo je pokojni Džordan vratio u fantazijski milje. Novi pisci su očigledno primorani da delaju na polju koje su im raščistili titani, tako da savremena fantazija sve više liči na sintezu Džordanovštine i Martinovštine. što i nije tako loše kako možda zvuči.

Uglavnom, Kameronu polazi za rukom da veoma suptilno nagovesti taj element svog dela, ali i da pobegne od podražavanja Martina, što mnogim popularnijim i iskusnijim piscima nije uspelo. U svom prvom romanu Kameron izbegava SF elemente, čime se jasno razlikuje od Lorensa (u suprotnom, postojala bi opasnost da mu bude presličan), tako da se njegov roman ne može svrstati u sajens fantazi. Zanimljivo mi je to što je uspeo da dočara sumornost i prljavost sveta u kojem se njegovi protagonisti kreću, a da ne ispadne da kopira Martina, što je malo kome pošlo za rukom.

Red Knight je bespogovorno militaristička fantazija, po ugledu na Glena Kuka i Stivena Eriksona, premda kvazisrednjovekovni mizanscen veoma podseća na novije romane Stiva Stirlinga.

Kameronova proza je izvrsna. Jezik njegovih protagonista je jezik kojim se Valter Skot služio kada je pisao "Ajvanha", ali nije suvoparan i beživotan kako često ume da bude slučaj kada pisci pokušavaju da dočaraju govor srednjovekovnih plemića ili viktorijanskog građanskog društva. Kameronov jezik je živopisan i aktuelan, a nadasve uverljiv i prirodan za njegove protagoniste, premda ume da pati od preteranog obilja srednjovekovnih izraza za razne delove oklopa i opreme, što zna da optereti čitaoca. 

Najveća zamerka koju sam imao čitajući The Red Knight odnosi se na obilje PoV poglavlja, koja su ujedno veoma kratka, što dovodi do neprirodnih prekida u koncentraciji. Poglavlja jesu prelepo napisana, ali neka su svega pola stranice dugačka, što tera čitaocia da se prebrzo prilagođava različitim likovima. 

Sve u svemu, ovo je možda najbolji roman koji sam pročitao prethodne godine.


2.  She Who Waits, Daniel Polansky 5/5

Danijel Polanski je još jedan pisac nove generacije autora, koji prilično hrabro iskušavaju žanrovske granice. Recimo da je i on jedan od pobornika novog grimdark pravca u pisanju fantazije, ali je on to spojio sa noar krimićima - i to na veličanstven način. Polanski bi mogao da bude primer piscima poput Aberkrombija za to kako se piše iz gledišta negativca, jer njegov protagonista jeste bad guy. Nije reč ni o kakvom antiheroju, već o zlikovcu do srži. Problem je samo u tome što je i svet oko njega prljav i zao. Zapravo, trilogija Low Town je nešto najpribližnije Milerovom "Gradu greha" što sam ikada pročitao, a pročitao sam dosta tih noar knjiga i stripova. She Who Waits je neverovatna završnica trilogije i teško je reći bilo šta konkretno a ne spojlovati završnicu. Ono što moram da napomenem jeste da bi Polanskog pre svega trebalo da čitaju oni koji žele da budu pisci. Retko se sreće toliko maestralno pripovedanje iz prvog lica.

 Da nisam The Red Knight pročitao ove godine, She Who Waits bi nesumnjivo bio najbolji pročitani roman u 2013. No, sklon sam da kažem da je cela trilogija Low Town najbolja zaokružena celina u ovoj deceniji, makar za sada.

3. Blood Song, Anthony Ryan 5/5 & Promise of Blood, Brian McClellan 4/5

Treće mesto dele dva romana, oba debitantska.

Moram priznati da je od ta dva moj favorit Blood Song i nadam se da će se već naći izdavač koji će ga objaviti kod nas. Ovaj roman se kreće negde između "Enderove igre" i "Imena vetra". Mizanscen ratničke škole svakako nije originalan, pa čak ni najbolje izveden u žanru - recimo, to je mnogo bolje izvedeno u serijalu "Kensirat" iz pera Pet Hodžel - ali očito je da se čitalaštvo uželelo ovakvih naslova i Rajan je sjajno odgovorio na tu potrebu. Blood Song u svakom slučaju nije žanrovski instant klasik. Pokazalo se da je Rajan stekao izvesnu popularnost, ali ni izbliza kao Patrik Rotfas, Međutim, ono što Blood Song gubi na neoriginalnosti i eventualnom poređenju sa Rotfasovim "Hronikama Kraljoubice" svakako dobija odličnom izvedbom. Rajan je gotovo po stavkama dao sve što jedan coming of age roman treba da ima - ali je istovremeno postavio više nego solidne temelje za nastavak, koji je već jedan od najiščekivanijih romana koji će biti objavljeni naredne godine.

Promise of Blood je sušta suprotnost romanu Blood Song, iako dele najznačajniju reč u naslovu. Pisac je Sandersonov učenik i uticaj ovog predavača kreativnog pisanja - i Džordanovog naslednika - više je nego očit. Maklelan se opredelio da čitaoce mami worldbuildingom, relativno originalnim, i sistemom magije - prilično originalnim, premda pomalo asocira na Sandersonove Maglorodne. Maklelan se takođe opredelio da svoj svet postavi u ekvivalent predindustrijskog doba, a takve odluke su često rizične. Čitaoci po pravilo više vole kvazisrednjovekovni mizanscen za epsku fantastiku. Moglo bi se reći da je Maklelan suzio svoje čitalaštvo, ali istovremeno je zahvatio lep komad čitalaca militarističke fantastike, pa je tako popunio tu rupu.

U svakom slučaju, ova dva romana su debitanti godine - i najozbiljniji kandidati za objavljivanje kod nas.


петак, 13. децембар 2013.

2013 - svođenje računa

Ove godine pročitao sam tačno 51 naslov žanrovske fantastike. Ovo je donekle tragičan skor, s obzirom na to da sam u periodu 2004-2008 čitao prosečno 300 naslova godišnje. Međutim, nije da nisam zadovoljan, pošto to izlazi na jednu knjigu nedeljno - a knjige koje ja čitam mahom su veoma obimne.

Od tih pedeset naslova, priličan broj otpada na ponovljena čitanja, ali ima i sasvim dovoljno novog štiva. Donekle sam uspeo da ispratim najznačajnije nove pisce - pre svega Gledstona, Rajana i Maklelana - ali mi nije promakao ni Kameron, koji se predstavio krajem prošle godine, ali sam ga pročitao početkom ove. Slutim da će slično biti i sa njegovim drugim romanom.

Bilo kako bilo, evo glavnog spiska fantastike pročitane u 2013. godini. A sutra, izbor najboljih naslova.


januar

The Truth, Terry Pratchett 5/5
The Red Knight, Miles Cameron 5/5

februar

Deadhouse Gates, Steven Erikson 5/5
The Queen Is Dead, Kate Locke 5/5
The Six-Gun Tarot, R.S. Belcher 2/5
Blood Skies,Steven Montano 4/5
Black Scars,Steven Montano3/5
Soulrazor, Steven Montano 2/5
Crown of Ash, Steven Montano 2/5

mart

Frost Burned, Patricia Briggs 2/5
Written in Red, Anne Bishop 2/5
Towers of Midnight, Robert Jordan and Brandon Sanderson 5/5
The Killing Moon, N. K. Jemisin 3/5
Thraxas and the Ice Dragon, Martin Scott 5/5
Memories of Ice, Steven Erikson 5/5

april

Wolfhound Century, Peter Higgins 2/5
The Shackled Hut, Jim Groves 4/5
River of Stars, Guy Gavriel Kay 3/5
Vengeance, Ian Irvine 2/5
The Alchemist, Paolo Bacigalupi 3/5
The Heretic, David Drake and Tony Daniel 3/5
Blood Song, Anthony Ryan 5/5
Promise of Blood, Brian McClellan 4/5

maj

Three Parts Dead by Max Gladstone 5/5
Equations of Lifeby Simon Morden 4/5
Destiny's Shield by Eric Flint and David Drake 5/5
Fortune's Strokeby Eric Flint and David Drake 5/5
The Tide of Victory by Eric Flint and David Drake 5/5
The Dance of Time by Eric Flint and David Drake 5/5

jun

Fade to Black by Francis Knight 2/5

jul

Pittsburgh Backyard and Garden by Wen Spencer 4/5
Abaddon's Gate (The Expanse) by James S.A. Corey 4/5
Requiem (The Psalms of Isaak) by Ken Scholes 4/5

avgust

Magic Rises by Ilona Andrews 4/5
Emperor of Thorns by Mark Lawrence 5/5
House of Chains, Steven Erickson 5/5
Cast in Sorrow, Michelle Sagara 3/5

septembar

The Given Sacrifice, S.M. Stirling 5/5
Bonehunters, Steven Erikson 5/5
Harbinger, Philippa Ballantine 4/5
War Master's Gate, Adrian Tchaikovsky 4/5
Kinslayer, Jay Kristoff 4/5

oktobar

The Ace of Skulls, Chris Wooding 5/5
Battle Magic, Tamora Pierce 3/5
The Sky People by S.M. Stirling 4/5
In the Courts of the Crimson Kings by S.M. Stirling 5/5

novembar

She Who Waits, Daniel Polansky 5/5
Two Serpents Rise by Max Gladstone 5/5
A Memory of Light by Robert Jordan and Brandon Sanderson 5/5
Long Live the Queen by Kate Locke 4/5

decembar

Ancillary Justice by Ann Leckie 4/5

недеља, 12. фебруар 2012.

Fantazi Best ov d Best - 2012. u najavi

Prethodna godina je bila relativno plodonosna što se fantazija tiče. Čisto podsećanja radi, Martin je konačno završio A Dance with Dragons; Rotfus je završio skoro jednako dugo iščekivani Wise Man’s Fear; Aberkrombi je čitalaštvu predstavio Heroes, roman za koji mnogi kažu da je njegovo najbolje delo do sada; Stiven Erikson je završio glavni serijal Malazana, a Džim Bučer konačno otkrio šta se desilo sa Harijem Drezdenom nakon što je popio metak.

Imali smo i nekoliko debitanata, koji su se pokazali veoma zanimljivim i perspektivnim: Denijel Polanski sa romanom Low Town, Mark Lorens sa Prince of Thorns i Daglas Halik sa Among Thieves izdvajaju se iz mase derivativne fantastike koju industrija svake godine izbljuje na police.

Na osnovu onoga što je tokom prvih meseci ove godine koje smo najavljeno, može se reći da će i tekuća godina biti krajnje zanimljiva za poklonike fantazije u raznim oblicim, od epske pa nadalje.

Najpre, već je objavljen možda najzanimljiviji debitantski roman ove godine. Reč je o Shadow Ops: Control Point by Myke Cole. Roman mi je opisan kao Black Hawk Down Meets the X-Men, pa samim tim obećava da će odskočiti od standardne ponude urbane fantastike. Na kraju krajeva, ovaj podžanr je već duže vremena gotovo pa isključivo na plećima Džima Bučera i njegovog serijala o Drezdenu.


Shadow Ops: Control Point je već pohranjen u moj tablet, pa ću vrlo brzo dati sud o njegovoj kakvoći. Za sada, evo sižea:

For a millennium, magic has been Latent in the world. Now, with the Great Reawakening, people are “coming up Latent,” manifesting dangerous magical abilities they often cannot control. In response, the military establishes the Supernatural Operations Corps (SOC), a deadly band of sorcerers dedicated to hunting down “Selfers” who use magic outside government control. When army officer Oscar Britton comes up Latent with a rare and prohibited power, his life turns upside down. Transformed overnight from government agent to public enemy number one, his attempt to stay alive and evade his former friends drives him into a shadow world he never knew lurked just below the surface of the one he’s always lived in. He’s about to learn that magic has changed all the rules he’s ever known, and that his life isn’t the only thing he’s fighting for. 

Naredni roman koji se izdvaja iz mase najavljenih za narednu godinu svakako je Sworn in Steel: A Tale of the Kin by Douglas Hulick. Za Among Thieves, Halikov prvenac, nemam dovoljno reči hvale. Halik je majstor pripovedanja iz prvog lica, koje retko kome polazi za rukom kada je o fantaziji reč. Naravno, Halikov serijal spada u podžanr mača i magije, koji je sam po sebi sklon ovakvom pripovedanju. 



It’s been three months since Drothe killed a legend, burned down a portion of the imperial capital, and unexpectedly elevated himself into the ranks of the criminal elite. Now, as the newest Gray Prince in the underworld, he’s learning just how good he used to have it.
With barely the beginnings of an organization to his name, Drothe is already being called out by other Gray Princes. And to make matters worse, when one dies, all signs point to Drothe as wielding the knife. As members of the Kin begin choosing sides – mostly against him – for what looks to be another impending war, Drothe is approached by a man who not only has the solution to Drothe’s most pressing problem, but an offer of redemption. The only problem is the offer isn’t for him.
Now Drothe finds himself on the way to the Despotate of Djan, the empire’s long-standing enemy, with an offer to make and a price on his head. And the grains of sand in the hour glass are running out, fast…

Naredni roman koji se izdvaja takođe je nastavak prošlogodišnjeg debitanta. Veoma maštovit pisac, na tragu Džoa Aberkrombija, Mark Lorens je uspeo u onome što je daleko boljem Kenu Šolsu promaklo da ostvari - zagolicao je oguglale poklonike postapokaliptičnog sajens fentezija i skrenuo pažnju internetskog kolektivnog svesnog na svoj rad.


Evo sižea:

The Broken Empire burns with the fires of a hundred battles as lords and petty kings battle for the all-throne. The long road to avenge the slaughter of his mother and brother has shown Prince Honorous Jorg Ancrath the hidden hands behind this endless war. He saw the game and vowed to sweep the board. First though he must gather his own pieces, learn the rules of play, and discover how to break them.
A six nation army, twenty thousand strong, marches toward Jorg’s gates, led by a champion beloved of the people. Every decent man prays this shining hero will unite the empire and heal its wounds. Every omen says he will. Every good king knows to bend the knee in the face of overwhelming odds, if only to save their people and their lands. But King Jorg is not a good king.
Faced by an enemy many times his strength Jorg knows that he cannot win a fair fight. But playing fair was never part of Jorg’s game plan.


Stivena Eriksona nije potrebno posebno predstavljati. Ove godine očekuje nas prvi roman u njegovom serijalu koji predhodi "Malaškoj knjizi Palih".



Erikson’s new book is set several hundred thousand years before the events of the main Malazan sequence and expands on the Tiste Andii and events in the city of Kharkanas (which appears, in a deserted state, in the main series novels). Anomander Rake is expected to feature heavily.


Naravno, očekuje nas i završnica Džordanovog "Točka vremena", o kojoj i nema šta da se kaže a da je nepoznato, stoga ću preći na Čajnu Mjevila.



Mjevil u ovom romanu parafrazira "Mobi Dika", pa meni i nije posebno zanimljiv. Doduše, jeste zanimljiva mogućnost da bude objavljen u Srbiji.

On board the moletrain Medes, Sham Yes ap Soorap watches in awe as he witnesses his first moldywarpe hunt: the giant mole bursting from the earth, the harpoonists targeting their prey, the battle resulting in one’s death and the other’s glory. But no matter how spectacular it is, Sham can’t shake the sense that there is more to life than traveling the endless rails of the railsea—even if his captain can think only of the hunt for the ivory-colored mole she’s been chasing since it took her arm all those years ago. When they come across a wrecked train, at first it’s a welcome distraction. But what Sham finds in the derelict—a kind of treasure map indicating a mythical place untouched by iron rails—leads to considerably more than he’d bargained for. Soon he’s hunted on all sides, by pirates, trainsfolk, monsters, and salvage-scrabblers. And it might not be just Sham’s life that’s about to change. It could be the whole of the railsea.

Here is a novel for readers of all ages, a gripping and brilliantly imagined take on Herman Melville’s
Moby-Dick that confirms China Miéville’s status as “the most original and talented voice to appear in several years” (Science Fiction Chronicle).

Tu je i Red Country Džoa Aberkrombija, koji meni liči na fantazi vestern:



Shy South comes home to her farm to find a blackened shell, her brother and sister stolen, and knows she'll have to go back to bad old ways if she's ever to see them again. She sets off in pursuit with only her cowardly old step-father Lamb for company. But it turns out he's hiding a bloody past of his own. None bloodier.

Their journey will take them across the lawless plains, to a frontier town gripped by gold fever, through feuds, duels, and massacres, high into unmapped mountains to a reckoning with ancient enemies, and force them into alliance with Nicomo Cosca, infamous soldier of fortune, a man no one should ever have to trust . .

I na kraju roman kojem se možda najviše radujem, nastavak priče o Hariju Drezdenu, koji obećava potpuno novi pristup serijalu (pošto je pisac u prethodna dva romana potpuno razbucao i setting i protagoniste, ali na krajnje zabavan i dobro osmišljen način).



Četrnaesti roman u serijalu nosi naslov Cold Days i očekuje se u aprilu. To je sve što se za sada zna.






субота, 4. фебруар 2012.

Nightflier's Best ov d Best 2011 - deo peti, ili o šakalima i lopovima

Uf! Konačno sam ugrabio malo vremena da završim ovaj manje-više kratak i letimičan prikaz naslova koji su mi se najviše dopali među pročitanima prošle godine. 

Ostalo je da pomenem The Iron Jackal by Chris Wooding i Among Thieves by Douglas Hulick.

The Iron Jackal je treći roman u serijalu Tales of Katy Jay. Reč je sjajnom sajens-fantazi melanžu sa osnovama u stimpanku, očigledno nadahnutom televizijskom serijom Firefly, a bogme i "Piratima sa Kariba". Vudingovo pisanje odlikuje se pre svega izvanrednim world buildingom. Možda sam dosadio i Bogu i narodu naglašavanjem da je neki pisac dobro osmislio svet u kojem se radnja dešava, ali u današnje vreme je zapravo redak slučaj da se scenografiji - pa čak i likovima - posveti pažnja ravna onoj koja se troši na potku nekog saj-faj dela. Čini mi se da se zaboravlja kako je svet počesto jednako bitan kao protagonista. Dapače, kroz decenije se svetovi pamte možda više od junaka nekih romana. Da li nam je Srednja zemlja manje bitna od Gandalfa, ili Arakis od Pola ili Leta Atreida? Vuding je tu lekciju savladao, pa su njegovi junaci intimno utkani u svet oko sebe, zbog čega deluju realistično i njihove pobude su jasne i razaznatljive, iz čega proizilazi da se čitalac veoma lako identifikuje sa protagonistima, čak i kada ga nerviraju.

The Iron Jackal je pomalo lošiji od prethodna dva romana u serijalu - koji su vrhunska dela fantastike - ali je za koplje zabavniji i duhovitiji od "Plesa sa zmajevima", recimo. Vudingovi romani, pa i The Iron Jacka, spadaju u nešto što bih nazvao "čudnom fantastikom". Ne bih se usudio da ih svrstam u new weird, ako to i dalje postoji, ali Vudingovi svetovi su sasvim dovoljno čudni da odskaču od norme čak i po fantazijskim merilima.Vudingu je svakako mesto na istoj polici sa Alanom Murom, Kimom Njumenom i Čajnom Mjevilom, jer je zaista dostojan predstavnik novije, post-tolkinovske tradicije fantastike. 
Poslednji drugoplasirani prošlogodišnji roman je Among Thieves by Douglas Hulick. Rečeno delo je i jedan od najboljih debitantskih SF&F romana koji su prošle godine ugledali svetlost knjižara.

Autor se rešio za zanimljiv pristup pripovedanja u prvom licu, koji je gotovo uvek recept za propast kada je o epskoj fantastici reč. Međutim, Halik je svoje delo smestio u jedno fantazi noar okruženje, u kojem ovaj način pripovedanja sasvim funkcioniše. Among Thieves se očigledno oslanja na grim & gritty fantastiku, kakvu propovedaju Maritn, Aberkrombi ili Stover - ali to ipak radi na posve drugačiji način, tako da ne ostavlju nikakvu sumnju u svoju originalnost. Njegov roman je daleko od derivativne fantastike, premda bi se na prvi pogled tako nešto moglo pomisliti. Doduše, mora se priznati da u izvesnoj meri korespondira sa arhetipskim D&D rogueom - ali to samo u meri u kojoj je Rotfusov Kvot zapravo preslikan D&D bard. Dapače, usudio bih se da iznesem pretpostavku kako je Halikov protagonista bar delimično nadahnut Rotfusovim, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što mu je ime Drothe, odnosno "Drot" u transkripciji. (Naravno, nikada ga ne bih tako transkribovao, iz očiglednih razloga, ali analogija je očigledna, zar ne?)

Among Thieves je u suštini whodunit roman, ali kao i The Iron Jackal, izatkan od fino probranih niti, sa velikom pažnjom posvećenom rasporedu narativnih elemenata, ali i dobro promišljenoj postavci sveta u kojem se radnja odvija - bez obzira na to što je zapravo reč o tek nekoliko ulica. 

Halikov roman se čita kao samostalno delo, premda je planirano da bude deo otvorenog serijala. U neku ruku, može se porediti sa Linčovim "Lažima Loka Lamore", s tim da je Among Thieves neuporedivo bolje napisan, duhovitiji, zabavniji i pismeniji od Linčovog prvenca. Preporučujem.


понедељак, 2. јануар 2012.

Nightflier's Best ov d Best 2011 - deo treći, ili Prvih pet drugih mesta...

Kao što sam u nekom od prethodnih unosa napisao, na mojoj Top 10 listi najboljih romana koje sam prošle godine pročitao nalazi se trinaest naslova, od toga tri na prvom mestu i deset na drugom. Šta da vam kažem, oduvek sam mrzeo matematiku.

Za početak, evo spiska tih deset drugoplasiranih:

Whitechapel Gods, S.M. Peters
The Wise Man's Fear, Patrick Rothfuss
Prince of Thorns, Mark Lawrence
Under Heaven, Guy Gavriel Kay
The Tears of the Sun,  S. M. Stirling
Low Town, Daniel Polansky
The Steel Remains, Richard K. Morgan
The Cold Commands, Richard K. Morgan
The Iron Jackal, Chris Wooding
Among Thieves, Douglas Hulick

Svaki od ovih romana zapravo zaslužuje da bude najbolji na ma kojoj top listi - na kojoj nema jednog od Gregorijevih romana (o kojima sam pisao u prethodnom unosu). 

Whitechapel Gods by S.M. Peters je najbolji stimpank roman koji sam ikada pročitao. Reč je o savšenom melanžu viktorijanske atmosfere, mračne fantastike - čak na rubu horora - i lavkravtovske ideje o tuđinu. Savršeno napisan, Whitechapel Gods čitaoca tera da korača tananom linijom između depresije i radoznalosti. Kada bi me neko primorao da ovaj roman opišem u jednoj rečenici, rekao bih da je to hiperbola Barkerovog Helrejzera, samo smeštena u viktorijansko doba.

The Wise Man's Fear by Patrick Rothfuss je, posle Martinovog A Dance with Dragons, najiščekivaniji roman fantazija u ovom milenijumu. To što se Kvot u njemu nije mnogo odmakao od događaja u prvoj knjizi - odnosno, to što se nije primakao rešenju problema i zagonetke zadatih u Name of the Wind - za mnoge čitaoce bilo je veoma frustrirajuće. Sklopljeno sa tim da je The Wise Man's Fear razuđeniji od ma kog mozaičkog romana na kojem je radila grupa autora, mnogima je predstavljao razočaranje. 
Moj utisak je drugačiji, što je očigledno. Čitanju The Wise Man's Fear pristupio sam sa svešću da je reč o sporohodnoj knjizi. Ovo je naslov za duga i lenja kišna popodneva i poželjno je da se pročita u dahu. Uživao sam u Rotfusovom jeziku i - sa stanovišta dugogodišnjeg gejm mastera - moram reći da je on prvi pisac koji mi je barda predstavio tako da poželim da igram tu klasu. Rotfus nije za poklonike pisaca čijim romanima dominira akcija i brzina - to valja naglasiti - ali je svakako najbolji pisac u svojoj generaciji i čini mi se da je samo igra slučaja doprinela tome da Brendon Sanderson postane veća zvezda od njega.

Prince of Thorns by Mark Lawrence je hajpovan kao najbolji fantazi prvenac ove godine. Bilo je tu još nekih knjiga koje su izdavači gurali pod istom tom etiketom, ali Prince of Thorns je jedan od samo dva naslova koji su to i zaslužili. Lorensov jezik je jednostavan, a stil štur - što čitaocu kakav sam ja neumitno smeta. Njegov svet je takođe nedovoljno izgrađen i postavljen tek u naznakama. Moglo bi se reći da je Lorens u svom prvencu igrao na samo jednu kartu - protagonistu. Naime, protagonista ovog romana je negativac. Ne čak ni antiheroj. Reč je o petnaestogodišnjem mladiću koji je tokom većeg dela romana amoralan, a u pojedinim trenucima sebičan i zao; ne preza od silovanja, genocida, masovnog ubistva svojih saveznika i izdaje prijatelja. 

Očigledno nadahnut Aberkrombijevom izvornom trilogijom kada je reč o karakterizaciji i Bruksovom Šanarom kada je reč o postavci sveta (radnja se odigrava u postapokaliptičnoj Evropi, koja je degradirala u srednjovekovno feudalno društvo), Lorens je napisao duhovit i zabavan roman, sa protagonistom koji se na neki nači dodvorava najnižim strastima čitaoca. Na kraju krajeva, ko među nama nikada nije poželeo da može da bude totalno đubre?

Under Heaven by Guy Gavriel Kay objavljen je 2010. godine, tako da sam ga pročitao sa godinu dana zakašnjenja - a i to na insistiranje Patrika Sen-Denija, čuvenog kanadskog SF&F blogera. Kej ne da nije među mojim omiljeni piscima, već njegovu sortu kvazi-istorijske fantazije aktivno prezirem. Doduše, kada sam promislio o tome, shvatio sam da je to stoga što poprilično dobro poznajem periode evropske istorije o kojima je on pisao, te mi sve to njegovo pisanije izgleda kao neopevani plagijat. 

Sumnjam da je slično i sa Under Heaven - ali kinesku istoriju gotovo da uopšte ne poznajem, pa sam mogao da se opustim i da sa velikim uživanjem čitam roman napisan prelepim jezikom, vanrednim stilom, sa savršeno doziranom fantastikom i brilijantno izgrađenim protagonistom. Lako je moguće da bi Under Heaven ugrozio Gregorijeva tri romana u bici za prvo mesto, ali pomalo zbrzan kraj zaustavio ga je na korak od toga.

The Tears of the Sun by S. M. Stirling je poslednji nastavak u sada već podužem serijalu koji nosi nadnaslov Change. Radnja je smeštena u naš svet, u kojem je 1998. godine sva naprednija tehnologija jednostavno prestala da radi - što uključuje i sagorevanje baruta i pritisak pare. Strogo govoreći, ovom delu možda i nije mesto među najboljim naslovima prošle godine. Zapravo, u potpunosti mu tu nije mesto i verovatno bi trebalo da mesto njega tu čučne Zoo City by Lauren Beukes ili March in Country by E. E. Knight - ali ja Stirlinga toliko volim i toliko sam opčinjen njegovom vizijom nastanka nove civilizacije nadahnute čistom gikovštinom, da svaki njegov roman iz ovog serijala automatski ulazi u moje najdraže knjige te godine.



Za koji dan, očekujte predstavljanje druge polovine deset najboljih drugoplasiranih romana koje sam prošle godine pročitao...


четвртак, 29. децембар 2011.

Nightflier's Best ov d Best 2011 - deo drugi, ili And the Winner Is...

Kao što sam u prethodnom postu pomenuo, teško je izdvojiti ko je prošle godine bio na drugom, ko na trećem a ko na desetom mestu. Međutim, sasvim je očigledno ko je bio prvi među romanopiscima čija sam dela čitao.

Čisto da znate - nije Martin. 

Što se mene tiče, najbolji roman koji sam prošle godine pročitao istekao je iz pera mladog pisca po imenu Deril Gregori, inače nepravedno zapostavljenog i od strane kritike i od strane publike. 

Dakle, Nightflier's Best ov d Best 2011 - mesto prvo:

PANDEMONIUM/THE DEVIL'S ALPHABET/RAISING STONY MAYHALL - Daryl Gregory

Ako ste zbunjeni zbog ovolikog naslova romana, biće vam (valjda) lakše kada pojasnim da nije reč o jednom, već o tri dela. Gregorijevi romani su inače samostalni; nisu smešteni čak ni u isti univerzum, ne dele likove, pa čak ni motive. Ne postoji ni nekakav univerzalni negativac koji spaja potke različitih romana u jedan magnum opus. Dakle, tri potpuno različita romana, koja dele autora, a pored toga kao zajedničku odliku imaju samo to da su sva tri remek-dela.

Dapače, Gregori je jedan od retkih žanrovskih pisaca koji je u stanju da izađe na crtu ma kom savremenom prozaisti i da ga komotno dobije. Spreman sam da odem i tako daleko da kažem kako je - što se mene tiče - reč o anglosaksonskom Markesu.

Gregori se čita kao vanbračno dete Filipa K. Dika i Rodžera Zelaznija u najboljem izdanju. 

Sada dugujem objašnjenje zašto sam ova tri nezavisna romana strpao na prvo mesto, premda su nezavisni.

Najpre, zbog toga što sam ih pročitao u dahu, što mi se sve ređe dešava. Potom, prva tri Gregorijeva romana bave se potpuno suprotnim temama, ali opet na komplementaran način.

"Pandemonijum" je roman koji se u biti bavi stanjem duha. Uz veoma mnogo referenci na klasike SF-a, poglavito na Filipa K. Dika, "Pandemonijum" je ujedno omaž jednom od najvećih SF pisaca svih vremena i fascinantno i provokativno delo o stanju duha, svesti i ličnosti. Na kraju, u svom ambicioznom prvencu Gregori je otvorio pitanje kojim će se baviti i u narednim romanima - šta je osnovna značajka čoveka? Šta nekoga čini ljudskim bićem?

Godinu dana nakon "Pandemonijuma", Gregori objavljuje "Đavolju azbuku" ( The Devil's Alphabet). Sviknut na serijale i nastavke, očekivao sam nastavak priče iz "Pandemonijuma" - i u prvi mah se razočarao kada sam shvatio da je reč o samostalnom romanu. (Doduše, ne gubim nadu, pošto je kraj "Pandemonijuma" pomalo otvoren.) Međutim, smesta sam se navikao na protagonistu, koji je gotovo odraz u ogledalu glavnog junaka "Pandemonijuma". Dakle, reč je o skrajnutom čoveku, koji za svoje životne neuspehe ima da krivi samo sebe. Suočen sa delanjem više sile, protagonista se ne snalazi najbolje i donosi ne baš najbolju odluku, koja će mu obeležiti život i neumitno dovesti do suočavanja sa prošlošću. 

Već na prvi pogled, očigledno je da "Pandemonijum" i "Đavolja azbuka" dele više nego slične protagoniste i više nego slične početke. Međutim, vrlo brzo nakon uvodnih stranica priča skreće u potpuno drugačijem smeru i obrađuje u suštini istu temu kao u prethodnom romanu, ali na svež i maštovit način. 

Razočarenje je vrlo brzo bilo zamenjeno vanrednim zadovoljstvom i užitkom u čitanju.

Ako se "Pandemonijum" bavi duhom i stanjem svesti, "Đavolja azbuka" se bavi telom, razlikama u ljudskim telima, rasama, spoljašnošću koja nas čini drugačijim i koja je - da se ne lažemo - prvo što nas predstavlja i prvo po čemu druge osobe donose sud o nama. 

Ako se "Pandemonijum" čita kao lav čajld Dika i Zelaznija, "Azbuka" se čita skoro kao Morisonovi X-Meni ukršteni sa Lavkraftovim mitosom. Premda je "Azbuka" u suštini SF, i to tvrđe sorte, elementi horora naglašeni su iz perspektive protagoniste, koji se vraća u gradić svog detinjstva, među rođake i komšije, koji su izmenjeni kao da ih je sve do jednog Dagon posetio. 


"Odgajati Stonija Mejhala" je treći roman u ovom nizu. Gregorijev prvenac bavi se duhom, drugi roman telom, dok se treći roman bavi smrću i šta biva posle smrti. Neću vam mnogo spojlovati ako otkrijem da je protagonista - zombi. Doduše, not your typical zombie. Stoni je uljudan, načitan, vispren, pametan - i još svašta nešto na -an. 

Nisam neki stručnjak za romane o zombijima. Mahom su mi dosadni. Stoga, sledeća izjava možda i neće imati neku posebnu snagu - ali "Odgajati Stonija Mejhala" je najbolji roman o zombijima koji sam u životu pročitao. 

Originalan pristup temi, sada već poslovično izvrsno pisanje i karakterizacija, kao i okretanje naglavačke žanrovskih klišea i očekivanja ovaj roman čini najboljim "hororom" koji se u poslednjih nekoliko godina pojavio - za nekoliko kopalja boljim od Del Torovog "Pada" ili Kroninovog "Prolaza". 

Nažalost, slabi su izgledi da neko od naših izdavača objavi Gregorija. Ovaj pisac je - čini mi se - predobar da bi služio kao jeftina zabava & eskapizam, a sa druge strane nosi taj kaljavi pečat žanrovskog pisca, tako da je a priori odbačen od poklonika kobajagi ozbiljne književnosti.

Bilo kako bilo - ovaj pisac ne da ima Nightflier's Seal of Approval, ovaj pisac je budućnost fantastike.