Претражи овај блог

понедељак, 22. јануар 2018.

Best ov d best za 2017.

Što se mene tiče, 2017. je bila prilično mršava kada je o fantastici reč. Doduše, moram priznati da sam namerno izbegavao većinu hajpovanih romana, iz raznih razloga.

Međutim, čak i naslovi koji bi trebalo da su bili sigurice pokazali su se blago razočaravajućim. Tu pre svega mislim na najbolji roman koji sam prošle godine pročitao, Assassin's Fate by Robin Hob, ali i na poslednji roman u serijalu Fall of Dragons, koji čak nije ni u pet najboljih.

Bez mnogo obrazlaganja kako i zašto, evo pet romana koji su mi prošle godine najviše prijali, a po redosledu kako sam ih pročitao:

The Bear and the Serpent (Echoes of the Fall #2) by Adrian Tchaikovsky

Maniye, child of Wolf and Tiger, has a new soul and a new shape. But as Champion of the Crown of the World, does she represent an opportunity for the North – or a threat? Travelling as a bodyguard to the Southern prince, with her warband of outcasts, she hopes to finally discover her true place in the world.

But if only it was that simple. Tensions rise, and new allies face up to old enemies as civil war threatens to tear the South apart. Royal twins can't share a throne, so one must be chosen. And whoever rules the southern Sun River Nation will hold the fate of the world in their hands. As the protector of one potential heir, Maniye soon finds herself at the eye of a political storm. Yet all the while, an enemy from the most ancient of times prepares for conquest, and could destroy everything in their path…


Sins of Empire (Gods of Blood and Powder #1) by Brian McClellan

The young nation of Fatrasta is a turbulent place - a frontier destination for criminals, fortune-hunters, brave settlers, and sorcerers seeking relics of the past. Only the iron will of the lady chancellor and her secret police holds the capital city of Landfall together against the unrest of a suppressed population and the machinations of powerful empires.

The insurrection that threatens Landfall must be purged with wile and force, a task which falls on the shoulders of a spy named Michel Bravis, convicted war hero Ben Styke, and Lady Vlora Flint, a mercenary general with a past as turbulent as Landfall's present.

As loyalties are tested, revealed, and destroyed, a grim specter as old as time has been unearthed in this wild land, and the people of Landfall will soon discover that rebellion is the least of their worries.

Assassin's Fate (The Fitz and The Fool Trilogy #3) by Robin Hobb 

More than twenty years ago, the first epic fantasy novel featuring FitzChivalry Farseer and his mysterious, often maddening friend the Fool struck like a bolt of brilliant lightning. Now New York Times bestselling author Robin Hobb brings to a momentous close the third trilogy featuring these beloved characters in a novel of unsurpassed artistry that is sure to endure as one of the great masterworks of the genre.

Fitz’s young daughter, Bee, has been kidnapped by the Servants, a secret society whose members not only dream of possible futures but use their prophecies to add to their wealth and influence. Bee plays a crucial part in these dreams—but just what part remains uncertain.

As Bee is dragged by her sadistic captors across half the world, Fitz and the Fool, believing her dead, embark on a mission of revenge that will take them to the distant island where the Servants reside—a place the Fool once called home and later called prison. It was a hell the Fool escaped, maimed and blinded, swearing never to return.

For all his injuries, however, the Fool is not as helpless as he seems. He is a dreamer too, able to shape the future. And though Fitz is no longer the peerless assassin of his youth, he remains a man to be reckoned with—deadly with blades and poison, and adept in Farseer magic. And their goal is simple: to make sure not a single Servant survives their scourge.

City of Miracles (The Divine Cities #3) by Robert Jackson Bennett

Revenge. It's something Sigrud je Harkvaldsson is very, very good at. Maybe the only thing.

So when he learns that his oldest friend and ally, former Prime Minister Shara Komayd, has been assassinated, he knows exactly what to do — and that no mortal force can stop him from meting out the suffering Shara's killers deserve.

Yet as Sigrud pursues his quarry with his customary terrifying efficiency, he begins to fear that this battle is an unwinnable one. Because discovering the truth behind Shara's death will require him to take up arms in a secret, decades-long war, face down an angry young god, and unravel the last mysteries of Bulikov, the city of miracles itself. And — perhaps most daunting of all — finally face the truth about his own cursed existence.

Blackwing (Ravens' Mark #1) by Ed McDonald 

The republic faces annihilation, despite the vigilance of Galharrow's Blackwings. When a raven tattoo rips itself from his arm to deliver a desperate message, Galharrow and a mysterious noblewoman must investigate a long dead sorcerer's legacy. But there is a conspiracy within the citadel: traitors, flesh-eaters and the ghosts of the wastelands seek to destroy them, but if they cannot solve the ancient wizard's paradox, the Deep Kings will walk the earth again, and all will be lost.
The war with the Eastern Empire ended in stalemate some eighty years ago, thanks to Nall's 'Engine', a wizard-crafted weapon so powerful even the Deep Kings feared it. The strike of the Engine created the Misery - a wasteland full of ghosts and corrupted magic that now forms a No Mans Land along the frontier. But when Galharrow investigates a frontier fortress, he discovers complacency bordering on treason: then the walls are stormed, and the Engine fails to launch. Galharrow only escapes because of the preternatural magical power of the noblewoman he was supposed to be protecting. Together, they race to the capital to unmask the traitors and restore the republic's defences. Far across the Misery a vast army is on the move, as the Empire prepares to call the republic's bluff.

понедељак, 15. јануар 2018.

The Nine (Thieves of Fate #1) by Tracy Townsend

In the dark streets of Corma exists a book that writes itself, a book that some would kill for...

Black market courier Rowena Downshire is just trying to pay her mother’s freedom from debtor's prison when an urgent and unexpected delivery leads her face to face with a creature out of nightmares. Rowena escapes with her life, but the strange book she was ordered to deliver is stolen.

The Alchemist knows things few men have lived to tell about, and when Rowena shows up on his doorstep, frightened and empty-handed, he knows better than to turn her away. What he discovers leads him to ask for help from the last man he wants to see—the former mercenary, Anselm Meteron.

Across town, Reverend Phillip Chalmers awakes in a cell, bloodied and bruised, facing a creature twice his size. Translating the stolen book may be his only hope for survival; however, he soon realizes the book may be a fabled text written by the Creator Himself, tracking the nine human subjects of His Grand Experiment. In the wrong hands, it could mean the end of humanity.

Rowena and her companions become the target of conspirators who seek to use the book for their own ends. But how can this unlikely team be sure who the enemy is when they can barely trust each other? And what will happen when the book reveals a secret no human was meant to know?

Znam da je neka knjiga ne samo vredna pažnje već i lako moguće jedna od najboljih knjiga tekuće izdavačke godine kada počnem da razmišljam kako bih preveo neke rečenice ili pojmove dok je čitam.

To mi se dešava vrlo retko - možda u slučaju 10% pročitanih knjiga godišnje, ali ta zapitanost je gotovo uvek pitanje trenutka, određene rečenice, lika u knjizi. U slučaju The Nine taj poriv me je držao tokom dobrane dve trećine celokupnog teksta.

Nažalost, ovu knjigu nikada neću prevoditi, niti će se ona pojaviti u nečijem drugom prevodu na našem tržištu. Jednostavno, suviše je uvrnuta.

Pod ovim nisam mislio ni na zaplet, ni na spisateljičin stil, već doslovce na (pod)žanr u koji bih smestio ovaj naslov. Od svega što savremena fantazija nudi, The Nine se najviše uklapa u međe koje je postavio Čajna Mjevil sa svojom "Stanicom Perdido" i potonjim delima smeštenim u njen svet.

Trejsi Taunzend vrhunski barata rečima i vidi se na delu da se njeno školovanje isplatilo (diploma i master iz kreativnog pisanja). Njen svet titra između neoviktorijanskog stimpanka, urbane fantastike ali i angažovane naučne fantastike usmerene na kritiku kolonijalizma, kapitalizma i organizovane kako religije tako i nauke u službi ideologije. U suštini, "Ošenz 11" sa teškim primesama socijalizma.

Taunzendova štiklira bezmalo sve aktuelno sošel džastis kućice, pa su tako likovi relativno diversifikovani, jakih ženskih likova ima čak i više nego muških i zapravo nema nijednog lika koji nije bitan za radnju. Ton romana koketira s estetikom grimdarka, koja je inače kao stvorena (pun intende) za stimpank a autorka ne preza od Martinovskog odnosa makar prema sporednim likovima.

Roman je u suštini jednostavne radnje, ograničen na jedan grad, tako da širi svet samo naslućujemo - ali to što vidimo obećava veličanstvenost spisateljičine vizije. Odluka da se ograniči na usko pripovedačko polje svakako je išla na ruku romanu-prvencu, ali vrlo je očito da je ova priča predviđena da raste i da se razvija.

U osnovi kriminalističko-zaverenička priča, radnja The Nine ne trpi od preveliko razotkrivanja, pa neću ni pokušavati da izbegavam spojlere i nutkam čitaoce na čitanje nuđenjem pojedinosti iz radnje romana. Mislim da je dovoljno da kažem kako je ovo možda najimpresivniji prvenac koji sam video u poslednjih nekoliko godina - iako vrlo neuklopljen u savremen marketinško-trgovačke trendove u izdavaštvu fantastike, zbog čega ga samo još više cenim.

4/5 ali i Nightflier's Seal of Approval.

петак, 12. јануар 2018.

Nikad više, inspektore Blok - Dilan Dog #129 (#338)

Posetioci knjižara, bilo opipljivih bilo virtuelnih, često imaju prilike da nabasaju na naslove koji prate formu "Život posle...", a umesto te tri tačke dolaze "tridesete", "četrdesete", "smrti" i tako dalje i tako redom. Kombinacije su beskonačne. I jednako besmislene. Ponekad mi se čini da bi ta rečenica trebalo da glasi "Život posle detinjstva", ma koliko ono trajalo, a valjda svakome traje drugačije.

U neku ruku, ova epizoda označava i kraj detinjstva Dilana Doga, kraj osamdesetih, kraj zlatnog doba.

Naravno, konsenzus je da se zlatno doba "Dilana Doga" okončalo epizodom 100, ali ono što važi za ediciju možda ne važi za njenog protagonistu. A možda ni za čitaoce.

Čitaoci "Doga" su specifična sorta ljudi, posebnog mentaliteta i senzibila. Više nego ma koji drugi sloj društva, doživljavam ih poslednjim i možda najautentičnijim krikom generacije X, naročito na području "regiona" (da ne kažem, vilajeta). To su vam oni što su nosili teksas jakne, slušali Balaševića i Flojde, zaglavili negde u '88. kao VHS kaseta u plejeru. Večni tragači za onim ushićenjem prvog poljupca, prvog gledanja Star Warsa, prve pročitane epizode "Dilana Doga", poklonici Kastanede i Danikena, čitaoci Klarka i Herberta, potajni degustatori Tolkina u opskurnom vremenu između "Nolitovog" i "Ezoterijinog" izdanja, između koliko-toliko uređene zemlje i razuzrane piraterije.

Iako mlađi od te ekipe, rođen u pretposlednjem hropcu godine kada je umro Tito, ni ja ne mogu da pobegnem iz tog kraja osamdesetih, valjda zato što ih predobro pamtim. Kao i mnogima, to je i meni zlatno doba, samo što svi mi kolektivno nismo dočekali taj famozni stoti broj, već zaglavili na 59. Da je makar bio 69.

Moje redovno čitanje DD-a a i drugih stripova prestalo je s prestankom osnovne škole. S polaskom na fakultet počeo sam da se srećem s nekim novim izdanjima "Dilana Doga", što piratskim, što hrvatskim, ali do pojave "Veselog četvrtka" na našem izdavačkom nebu nisam se ozbiljno vraćao ovom stripu, pa ni domaćim publikacijama, iako sam ne samo učestvovao u njihovom stvaranju, već i uredno kupovao.

Enivej, te epizode koje su mi povremeno padale šaka bile su kao ponovni susret sa starim znancem, koji se promenio bezmalo do neprepoznatljivosti, ali opet ne dovoljno, a istovremeno ostao isti i u međuvremenu ustajao i ubuđao se dok sam ja otišao negde dalje, jureći za nekim novim svežijim i blistavijim "frendovima".

I tako do ovog broja. 

Paola Barbato je napisala najbolji dijalog koji sam ja u "Dilanu Dogu" u životu pročitao. Duhovit, vispren i pametan, zaista je poslovičan dašak svežeg vazduha u dugo zatvorenoj sobi s teškim draperijama navučenim na balkonske prozore, u šta se DD pretvorio. Zaplet kao zaplet nije ništa posebno, osim koketiranja s "Disksvetom" i raznoraznim drugim franšizama koje su ranije rabile tu ideju, ali poslednjih nekoliko stranica stripa tu staru ideju, sada već razvučenu kao premalo maslaca preko previše hleba (brownie svakome ko prepozna citat) okreće naglavačke i pretvara u vrlo jasnu poruku da je vreme za novi početak, ma koliko to otrcano zvučalo, da se nakupilo posla koji valja završiti i da je dosta više ponavljanja starih grešaka i vreme da se naprave neke nove.

Za trista i kusur epizoda jednog evropskog stripa, puna kapa.

Ovo čitanje nije donelo ushićenje prvog poljupca, supernove prvog orgazma, kafansko divljanje sa starim prijateljem. Ovo je slučajni usputni susret sa osobom koju retko viđate jer vas je život odveo drugim bogazama, propraćen dijalogom:
"Kakav si mi, matori?"
"E, da znaš da sam dobar."
I onda sledi klimanje glavom i razilaženje svako na svoju stranu, ali sa nagonskim dubokim poimanjem da se za mesec dana garant viđate na kafi.

понедељак, 08. јануар 2018.

Sedmica prva, leta gospodnjeg 2018-

Nakon vrlo dugo vremena, novi post na blogu.

Razlozi odsustvovanja su brojni, kao i razlozi za povratak pisanju, pa ni ne moramo o njima. Glavno je to da će u ovoj godini na ovom parčetu interneta najmanje jednom nedeljno osvanuti novi tekst. Svakog ponedeljka kompilacija mojih prikaza s Goodreadsa, a možda i nešto između, što po formatu ili temi nije prikladno za tu društvenu mrežu.

Početak godine vrlo je intenzivan, ponajviše zbog gusto zbijenih praznika, ali i zbog porodično-društvenih obaveza, koje ne ostavljaju mnogo vremena ni prostora za čitanje.

Zato sam u sedmici za nama overio dva naslova, jedan pročitao a od jednog digao ruke. Evo i utisaka:

Ironclads by Adrian Tchaikovsky

Scions have no limits. Scions do not die. And Scions do not disappear.

Sergeant Ted Regan has a problem. A son of one of the great corporate families, a Scion, has gone missing at the front. He should have been protected by his Ironclad – the lethal battle suits that make the Scions masters of war – but something has gone catastrophically wrong.

Now Regan and his men, ill equipped and demoralised, must go behind enemy lines, find the missing Scion, and uncover how his suit failed. Is there a new Ironclad-killer out there? And how are common soldiers lacking the protection afforded the rich supposed to survive the battlefield of tomorrow?

Skorašnji dobitnik prestižne nagrade koja nosi ime počivšeg Artura Klarka, Adrijan Čajkovski, ovim kratkim delom pokazao se možda najvećom novom uzdanicom naučne fantastike, možda i više nego romanom za koji je zapravo nagrađen.

U 200 stranica u tvrdom povezu, Čajkovski je na vrlo savremen način obradio antiratni motiv, ali je pružio i hirurški preciznu kritiku novog kapitalizma, libertarijanskog maspoka koji sve više uzima maha u SAD, pa i socijalizam u njegovoj evropskoj iteraciji. Na izvestan način, Ironclads je ono što bi se dobilo spajanjem Haldemanovog "Večitog rata" i Hajnlajnovih "Vojnika zvezdanog broda". Na stranu ekstremna filmičnost ove novele, ona za promenu vidno nije pisana s tom ambicijom, budući da je društvena kritika koja izbija iz bezmalo svake rečenice čini potpuno neprikladnom za ma koju publiku osim eventualno kineske.

S druge strane, ovo je izvanredno delo za sve poklonike militarističke fantastike, bilo naučnog bilo fantazijskog predznaka. Ovakav spoj neprekidne akcije, društvene angažovanosti i vrhunskog kvaliteta pisanja ne pamtim da sam skoro čitao. Da se razumemo, Čajkovski nije književni virtouz kakav je recimo Gregori, ali se u petnaestak romana i zbirki izveštio do majstorstva, a uspeo da zadrži dušu u onome što piše, za razliku od nekih možda i poznatijih žanrovskih pisaca.

Ironclads je dragulj od početka do kraja, a ostavlja taman dovoljno nedorečenosti da čitalac istovremeno zaželi da čita još, ali i da još više i jače poželi da pisac nikada više ne napiše ništa u tom svetu, niti nedajbože nastavak, kako ne bi pokvario izuzetan utisak.

Ovo ne samo da vredi 5 zvezdica, već je i prvi naslov za vrlo dugo vremena koji će poneti Nightflier's Seal of Approval.

The Court of Broken Knives by Anna Smith Spark  

They’ve finally looked at the graveyard of our Empire with open eyes. They’re fools and madmen and like the art of war. And their children go hungry while we piss gold and jewels into the dust.

In the richest empire the world has ever known, the city of Sorlost has always stood, eternal and unconquered. But in a city of dreams governed by an imposturous Emperor, decadence has become the true ruler, and has blinded its inhabitants to their vulnerability. The empire is on the verge of invasion – and only one man can see it.

Haunted by dreams of the empire’s demise, Orhan Emmereth has decided to act. On his orders, a company of soldiers cross the desert to reach the city. Once they enter the Palace, they have one mission: kill the Emperor, then all those who remain. Only from ashes can a new empire be built.

The company is a group of good, ordinary soldiers, for whom this is a mission like any other. But the strange boy Marith who walks among them is no ordinary soldier. Marching on Sorlost, Marith thinks he is running away from the past which haunts him. But in the Golden City, his destiny awaits him – beautiful, bloody, and more terrible than anyone could have foreseen.

  Odustao sam nakon pedeset stranica, ali i to je bilo sasvim dovoljno da ocenim kako ovaj naslov nije za mene, a pride ga ne bih ni preporučio - makar nikome ko deli moj čitalački ukus.

No, iako sam pročitao svega pedesetak stranica ovog romana, on ipak zaslužuje da se o njemu napiše nešto više od pukog "dnf".

Ana Smit Spark je čitave prošle godine bila u središtu vrlo intenzivne marketinške kampanje svog izdavača, koja je u meni pobudila izvesnu (sada već opravdanu) zebnju. Naime, ova spisateljica je proglašena za Queen of Grimdark i pre nego što je njen prvenac objavljen. Očito je da je njen izdavač ciljao na publiku Džoa Aberkrombija i Marka Lorensa, pa se i poslužio varijantom strategije kojom se i Aberkrombi služio kada je počinjao karijeru, tačnije naprasnim i ničim opravdanim "vidite me kako sam ja meni najkulj" hvalisanjem. Smitovoj se mora odati priznanje na tome što je to očito bila zamisao i kampanja njenog izdavača, dok je Aberkrombi opet sasvim očito sam smislio svoj Lord Grimdark nadimak, ali muka je u tome što je Aberkrombi svoje hvastanje opravdao. Ana Smit Spark... ne baš.

Šta je po sredi? Teško je reći, pa otud i ovoliki komentar o knjizi koju nisam čestito ni započeo, a verovatno će mi biti potrebno više vremena da ga završim nego što sam izdvojio za čitanje tih nekoliko poglavlja.

Nadasve, žena izvanredno piše. Kvalitet njene proze je vrlo postojan i ne opada ispod "izvrsnog", premda ni ne raste do "izvanrednog". Bogatstvo rečnika joj je za svaku pohvalu, pa sam čak i nakon pročitanog mora mastila ispisanog na engleskom jeziku morao da se jednom prilikom latim rečnika. Njen književni izraz je vrlo snažan, prepoznatljiv i lirski, pomalo nalik pisanju Arundati Roj, recimo, ali sklon meandriranju i lutanju kao što je to slučaj s Eriksonom u njegovoj poznoj fazi.

Tu i jeste problem - baš kao kod Eriksona od Toll the Hounds, a naročito u "Karkanasu", to meandriranje je nečitko. U tih prvih pedesetak stranica vidi se krajnja nesposobnost autora da postavi zaplet, pa se tako čitavo delo čita kao jedan beskrajni pismeni zadatak na neku melanholičnu temu, tipa "Jesen u mojoj ulici".

Roman jeste grimdark u pogledu atmosfere, opisa prljavštine i ljudske bede, ali sve to remete trenuci neuverljivosti, među kojima se najviše ističe hvatanje vrana da bi se jele. Postoji razlog zašto se strvinari ne jedu, a to nisu čak ni moguće boleštine koje prenose - već izuzetno grozan ukus njihovog mesa.

Kao što rekoh, did not finish at 12%


среда, 11. март 2015.

Those Above by Daniel Polansky

Those Above je roman koji sam u ovogodišnjoj produkciji najviše iščekivao. Međutim, u prvih 15% blago razočarava. Polanski je svoju trilogiju Low Town pisao iz prvog lica, duboko intimno i bravurozno. Those Above, pisan kao "klasični" high fantasy roman čita se više kao suvoparni infodump i uvod u atlas fantazijskog sveta nego kao išta očekivano od Polanskog. Razmere njegovog sveta svakako jesu epske, ali njegovi likovi - kojih upoznajemo nekoliko, svakog u svom PoV poglavlju - deluju nezanimljivo, neuverljivo i tipizirano. Kod nekih se vide naznake vrhunske karakterizacije koja je Polanskog i proslavila, ali prvih 15% romana uliva ozbiljnu sumnju da će ostatak dostići visine (ili dubine) njegove prethodne trilogije.

Pročitavši roman do kraja, Those Above se zaista pokazao veoma razočaravajućim. Polovina romana je suvoparni worldbuilding, a polovina su mlaki likovi koji deluju kao reciklaža matorih klišea, pa tako imamo Whiskeyjackovog klona, zlu bliznakinju Mare iz Fajstove trilogije Empire i tako dalje.
Bila mi je zanimljiva ravnopravna podela po polovima kada je reč o tačkama gledišta, pa tako zapravo imamo dva muška i dva ženska lika, koji se nalaze na polovima konflikta u najavi, koji i čini okosnicu Those Above.

Polanski je, već uobičajeno za sebe, dao jaku društvenu kritiku – nadasve napadajući društvenu stratifikaciju – a čitaocu je teško da se odupre utisku kako su Others, njegova zamena za vilovnjake, metafora britanske vladajuće klase, dok je kvazirimsko carstvo, usredsređeno na mahnito osvajanje novih teritorija i ekonomsko iscrpljivanje potlačenih nacija zapravo pandan savremenoj SAD. 

To samo po sebi nije loše, kao ni jak otklon od tolkinovske tradicije koji je Polanski učinio u Those Above, ali ni jedno ni drugo zapravo nije dovoljno za dobar roman. Čak suprotno. Stiven Erikson, neprikosnoveni car fantazije, svoju društveno kritiku izneo je daleko suptilinije, a daleko jačim glasom od Polanskog – i mada mi je zaista teško da samome sebi poverujem, Those Above i jeste u velikoj meri bleda kopija „Malazana“, sa sve naznakom prekovrsne veze koju su Korlat i Viskidžek imali, samo bez urođene melanholije i usuda koji im se nadvijao nad glavom.

Tu dolazim i do antitolkinovštine. Britanska fantastika je gotovo od trenutka objavljivanja „Gospodara“ pokušavala da se ogradi od Tolkinovog dela i mahnito mu rađala suprotnosti. Murkok se i otvoreno borio protiv tolkinovske fantazije, a ne može se naći nijedan značajan autor – od Pračeta i Gejmana pa do Čajkovskog i sada Polanskog – koji nije pokušao da komentariše Tolkinovo delo, najčešće sa otklonom i negativnom kritikom. 

To jeste sasvim legitimno i iznedrilo je mnoge izvrsne autore, pa čak i pravce u fantastici, ali takav stav nameće potrebu za izvrsnošću i obavezu da se bude bolji od Tolkina u tome što se napada.
Nažalost, Polanski to nije.

Epske storije jednostavno mu ne leže. Njegovo pripovedanje svodi se pre na telefonski imenik ili na apsurdno suvoparan geografsko-politički tekst umesto da podseća na arturijanski ili skandinavski ep. Njegovi protagonisti nisu tragične pojave u tragičnim okolnostima, već bledi likovi u kojima čitalac traži odjeke drugih protagonista drugih romana drugih pisaca.

Sve je to u suštoj suprotnosti sa trilogijom Low Town ovog pisca, koja je čitaoca radovala divnim i intimnim prikazom antiheroja u svoj njegovoj kompleksnosti, sve do revolucionarnog kraja trilogije – koji je ujedno i snažan antiratni komentar, u najboljem maniru pomenutog Eriksona.

Nažalost, Those Above by Daniel Polansky 3/5

недеља, 01. март 2015.

Šta se čitalo u februaru

Za početak, evo potpunog spiska:

Lazarus, Vol. 1: Family
Lazarus, Vol. 2: Lift 5/5
Kingdom Come 3/5
Prophet, Volume 1: Remission 4/5
Manifest Destiny, Vol. 1: Flora & Fauna 4/5
Manifest Destiny, Vol. 2: Amphibia & Insecta 4/5
Legends of Red Sonja 1/5
Winterworld Volume 1: La Nina (Winterworld, #1) 2/5
Revival, Vol. 1: You're Among Friends 5/5
Revival, Vol. 2: Live Like You Mean It 5/5
Revival, Vol. 3: A Faraway Place 5/5
Revival, Vol. 4: Escape to Wisconsin 5/5
Dirty Magic, Jaye Wells 3/5
Grindlinked, Neal Asher 3/5
The Shining Ones, David Eddings 3/5
Ms. Marvel, Vol. 1: No Normal 5/5
Ms. Marvel, Vol. 2: Generation Why 5/5
Impulse: The Lightship Chronicles, Dave Bara 1/5
Dark Currents, Jacqueline Carey 4/5
Star Wars: Legacy, Vol. 1: Broken 3/5
The Autumn Republic, Brian McClellan 5/5
Pacific Fire, Greg Van Eekhout 5/5
Clean, Alex Hughes 4/5
First Light, Linda Nagata 3/5
Fated, Alex Versus 1/5
Lazarus, Vol. 3: Conclave 5/5
Moon's Artifice, Tom Lloyd
A Knight of the Seven Kingdoms, George R. R. Martin 5/5

A izdvojili su se po raznim kriterijumima:

Impulse: The Lightship Chronicles, Dave Bara 1/5

Nov SF, veoma hajpovan u uredničko-kritičarskim krugovima, ali tek osrednje primljen kod čitalaca (3/5 na Amazonu, 3,7/5 na Gudridsu). Meni je dopao na listu iz poslovnih razloga. 

Lieutenant Peter Cochrane of the Quantar Royal Navy believes he has his future clearly mapped out. It begins with his new assignment as an officer on Her Majesty’s Spaceship Starbound, a Lightship bound for deep space voyages of exploration.
   But everything changes when Peter is summoned to the office of his father, Grand Admiral Nathan Cochrane, and given devastating news: the death of a loved one. In a distant solar system, a mysterious and unprovoked attack upon Lightship Impulse resulted in the deaths of Peter’s former girlfriend and many of her shipmates.
   Now Peter's plans are torn asunder as he is transferred to a Unified Space Navy ship under foreign command, en route to an unexpected destination, and surrounded almost entirely by strangers. To top it off, his superiors have given him secret orders that might force him to become a mutineer.
   The crisis at hand becomes a gateway to something much more when the ship’s Historian leads Peter and his shipmates into a galaxy of the unknown -- of ancient technologies, age-old rivalries, new cultures, and unexpected romance. It’s an overwhelming responsibility for Peter, and one false step could plunge humanity into an apocalyptic interstellar war….

Nažalost, "Impuls" je teško smeće - čak ni zabavno, samo smeće. Deluje kao da je neko smućkao ranog Dejvida Vebera, Vorhamer 40K i dašak Lois Mekmaster Bižol, ali uzimajući najpovršnije elemente. Svakako neću preporučiti za objavljivanje. 1/5

Dark Currents, Jacqueline Carey 4/5

Za moju naklonost prema urbanoj fantastici posve je kriv Monolit 9, koji mi je inače i najdraži od svih Monolita što su mi pali šaka. Pretpostavljam da je dobrim delom zaslužan i "Dosije X", koji je po mnogo čemu destilat ovog žanra fantastične književnosti. Tokom početka dvehiljaditih dočepao sam se najpre serijala o Aniti Blejk, pa tek potom Sonje Blu i ranih radova Mercedes Leki, koja je prilično revolucionarno za ono vreme pristupala UF. I dan-danas mi je urbana fantastika grešno zadovoljstvo, ali rastom popularnosti ovog sada već žanra došlo je do pada kvaliteta across board, što bi se reklo. Zato su retki biseri samim tim dragoceniji.

The Midwestern resort town of Pemkowet boasts a diverse population: eccentric locals, wealthy summer people, and tourists by the busload—not to mention fairies, sprites, vampires, naiads, ogres, and a whole host of eldritch folk, presided over by Hel, a reclusive Norse goddess. 
 To Daisy Johanssen, fathered by an incubus and raised by a single mother, it’s home. And as Hel’s enforcer and the designated liaison to the Pemkowet Police Department, it’s up to her to ensure relations between the mundane and eldritch communities run smoothly.
 But when a young man from a nearby college drowns—and signs point to eldritch involvement—the town’s booming paranormal tourism trade is at stake. Teamed up with her childhood crush, Officer Cody Fairfax, a sexy werewolf on the down-low, Daisy must solve the crime—and keep a tight rein on the darker side of her nature. For if she’s ever tempted to invoke her demonic birthright, it could accidentally unleash nothing less than Armageddon. 

Džeklin Keri je poznata po serijalu mračne i donekle erotske fantastike, smeštenom u kvazirenesansni sekundarni svet. Kerijeva je očito rešila da proširi svoje čitalačko telo uplovljavajući u komercijalnije urbanofantazijske vode - i to je izvela sjajno.

Svojevremeno, kada se ovaj naslov tek pojavio, odbila me je od njega kako naslovnica tako i siže. Problem sa širenjem UF između ostalog je i u nedostatku svežih ideja u kreiranju fantazijskog okruženja uklopljenog u naš svet. Na prvi pogled, Kerijeva je bežeći od klišea (vampirsko-vukodlačko-magijski ljubavni trougao) otišla u suprotan kliše. No, njena ženska verzija Helboja pokazala se daleko svežijom i zabavnijom nego što sam očekivao.

Nažalost, Dark Currents je i dalje daleko sumorne i prljave ženske urbane fantastike/horora devedesetih, ali je takođe prilično daleko od savremenih erotskih sapunica koje dominiraju žanrom.

Sve u svemu, 4/5

The Autumn Republic (The Powder Mage Trilogy) by Brian McClellan

Maklelanova trilogija "Barutni mag" popularisala je talas takozvane "barutske fantastike", odnosno fantazije smeštene van tipičnog srednjovekovnog okruženja, već na prag novog doba - otprilike u ekvivalent početka našeg devetanestog veka. Osećaj mi govori da ovaj pravac neće biti ni izbliza popularan kao stimpank ili grimdark, ali ipak ima svoje poklonike, što je omogućilo da Đango Veksler objavi svoju barutsku trilogiju, a najavljeni su i romani Ejdrijana Čajkovskog, koji će kombinovati vojnu fantaziju sa barutom.

Bilo kako bilo, Maklelan je nedavno objavio završnicu svoje trilogije, s tim da je praznine između romana popunjavao nizom manje-više uspešnih e-novela. Moram priznati da mi se ovaj pristup veoma dopada, naročito pošto otvara mogućnosti za reanimaciju kratke forme. Naravno, ove novele su popularne pre svega zbog povezanosti sa svetovima etabliranim u popularnim romanima, ali tek je to prilika za shared worlds settinge, poput Star Warsa - ili čak Wheel of Time, zašto da ne. Enivejz, Maklelan se za sada pokazao ne vrhunskim ali sasvim solidnim i disciplinovanim piscem, čija su prva dva romana smeštena negde po sredini kategorije "vrlo dobro". Donekle se radujem završnici Powder Mage-a, jer mi se čini da od Maklelana možemo očekivati mnogo više i da bi mogao da postane popularniji pisac ako bi se odmakao od niše u koju se smestio.

The Autumn Republic je odličan završetak trilogije, koji je čak čitavu trilogiju izvukao za celu jednu zvezdicu. Čitajući The Powder Mage, Sandersonov uticaj mi je sve vreme bio očit. Od sistema magije, koji je uizvesnoj meri mistbornovski, pa do razuđenosti glavnih uloga i političkog ustrojstva sveta, vidi se da je Maklelan sledio Sandersonovu formulu iz Mistborna. Ovo samo po sebi nije bilo loše, ali je donekle sputavalo romane, namećući čitaocu izvesna očekivanja. Međutim, Maklelan je bolji pisac od Sandersona, naročito u pogledu karakterizacije - ali i u postavljanju mizanscena, odnosno worldbuildingu, koji je možda manje maštovit nego Sandersonov, ali bolje razrađen i manje naivan.

Nažalost, pravac zacrtan u prvom romanu uslovio je mali pad kakvoće radnje i pisanja u drugom, ali to je prilično nadoknađeno u završnici trilogije - doduše, uz donekle deus ex machina kraj, koji se u najvećem delu mogao naslutiti, upravo zbog Sandersonolike postavke sveta.

Sva tri romana posmatrana u celosti čine jednu utegnutu priču, dobro promišljenu i pripovedanu, sa višedimenzionalnim likovima koji se tokom trilogije razvijaju i poprimaju čak i neočekivane aspekte. Trilogija je završena tako da nema sumnje da je priči došao kraj, ali je pisac ipak ostavio prostora da se pozabavi svojim protagonistima u nekom drugom trenutku, ako ga nadahnuće ponese. To rekavši, mislim da bi Maklelanu bilo pametnije da se baci na neki drugi svet, sada kada se etablirao kao ozbiljan pisac i da pokuša da izađe iz senke svog učitelja.

The Autumn Republic 5/5

Pacific Fire by Greg van Eekhout

 Nastavak izvanrednog California Bones, ovaj roman je zacementirao Ikauta (ili kako se već izgovara) na mestu najboljeg pisca urbane fantastike. Istini za volju, čovek iza sebe ima nekoliko romana, što za odrasle što za omladinu, ali i u prethodnom romanu u ovom serijalu (California Bones) pokazao je vanredno vladanje ne samo jezikom, već i strukturom romana i pripovedačkim zanatom. Danas najpopularniji UF pisac, Džim Bučer, nije ni blizu Ikautovog spisateljskog umeća - čak ni nakon dvadeset i kusur objavljenih knjiga.

Ikautov worldbuilding je na zavidnoj ravni. Premda se svet njegovih romana vrti oko osteomantije, odnosno ceđenja magije iz kostiju i tkiva živih stvorenja, Ikaut je svoj svet posejao fosilima raznih mitoloških bića, poput hidri, krakena i grifina, ali i drugačijim vrstama magije - pa se tako već u prvom romanu upoznajemo sa vodenom magijom, koja funkcioniše potpuno drugačije od osteomantije.

Ikautov magic system donekle podseća na Sandersonovu alomantiju i teško je oteti se utisku da je California Bones makar u nekoj meri nadahnut trilogijom Mistborn, naročito zbog "Ocean's 11" zapleta romana, ali sve i da jeste tako, Ikaut se dovoljno potrudio da ova sličnost ne bude vulgarna i da ne odvlači pažnju od radnje i od likova. To na stranu, ali Ikaut je takođe daleko bolji psiholog od Sandersona i njegovi likovi su odlično izvajani, dopadljivi i realni - što je inače najveća zamerka koja bi se mogla uputiti Sandersonu.

I u Pacific Fire karakterizacija je vrhunska. Dobrim delom romana čitalac u ulozi protagoniste prati lika koji se u prvom romanu pojavio na samom kraju, ali se u poslednjoj trećini stvari vraćaju u ravnotežu i svetlost reflektora opet pada na starog protagonistu.

Budući da je između dva romana prošlo deset godina, vidimo kako se svet u kojem naši junaci žive promenio - i to nagore - pa tako postepeno postajemo svesni piščevog suptilnog društvenog komentara da sloboda od tiranije počesto ume da bude samo sloboda gladovanja i nemaštine. Makar dok se ne pojavi novi tiranin.

Pacific Fire zaslužuje detaljniji prikaz, za kakav nemam vremena. Zato ću se zadovoljiti iskrenom preporukom.

Pacific Fire by Greg van Eekhout 5/5 & Nightflier's Seal of Approval


понедељак, 09. фебруар 2015.

Devojčica koja je volela Zimu

Čarobnjak Radomir probudio se pre prvih petlova, da bi stigao da zvezdama probaje uspavanku i pokloni se izlazećem suncu, kako je to svakog jutra činio.
Baš tog jutra šuma je bila nekako neobično tiha, kao pred oluju. Vetar je zaobilazio lišće i travke, tek kolebljivo mrseći čarobnjakovu riđu bradu, pa se činilo kao da čitava šuma zadržava dah – da li u strahu, da li u iščekivanju nije se moglo ni naslutiti.
Radomir se namrštio, pa je iz svoje spavaće sobe u duplji na vrhu hrasta sišao niz kružno stepenište koje je vodilo do ulaznih vrata u prizemlju, usput se saplićući o rasparene cokule od šest i po milja, plaštove od paučine, polovne čarobne štapiće i uopšte sve ono što prati život jednog rasejanog i ne preterano urednog čarobnjaka.
Dok je poskakivao na jednoj nozi (pošto je usput bos nagazio na šišarku, koju je sačuvao jer je bila zanimljivog oblika), mrmljao je sebi u bradu kako je zaista krajnje vreme da sredi hrast u kojem živi, jer se tako više ne može i nekako stigao do debelih ulaznih vrata sa sedam zasuna i kračuna koje je sada trebalo rasunuti i raskračunati – i sve to pre jutarnjeg čaja.
Radomir naglo otvori vrata čim stiže do njih. Pogled mu je pukao na praiskonsku šumu, koja se mahom sastojala od bukvi i hrastova i tu i tamo poneke breze. Sve u svemu, Radomir je bio zadovoljan šumom u kojoj je živeo. Istina, ponekad biva da vukovi preglasno zavijaju  kada je pun mesec, pa ne može da se spava, ali...
Pogled mu je šestario utihlim krošnjama. Vladala je samrtna tišina. Ni grana da pucne, ni ptica da se oglasi.
Čarobnjakov pogled smrknuo se ispod uobičajeno čupavih čarobnjačkih obrva, a bradom i brkovima obrasle usne već su krenule da mrmljaju čaroliju razotkrivanja – kada je odjednom osetio oštar bol.
Nešto ga vuče za bradu.
Radomir gotovo nevoljno spusti pogled i basma mu zamre na usnama. Pred njim je stajala devojčica od možda osam ili devet godina, ogrnuta crvenom kabanicom ispod koje je jednom rukom nešto držala i sa crvenim patikama na nogama. Drugom rukom vukla ga je za bradu, očito pokušavajući da mu privuče pažnju.
„Ovaj... čiko, izvinjavam se... jeste li vi čarobnjak?“
Potpuno zatečen neverovatnim prizorom pred sobom, čarobnjak je samo nemo klimnuo glavom.
Devojčica je očito na trenutak bila nesigurna da li on to klima potvrdno, ili samo zato što ga je vukla za bradu, ali onda je – biće – zaključila da je po sredi ono drugo.
„Dobar dan. Ja sam Varja“, ljubazno i pristojno se predstavila. „Zima je juče umrla. Došla sam kod vas da bih vas zamolila da je oživite. Mama mi je rekla da to samo čarobnjak može.“
Dok je to govorila, usne su joj blago podrhtavale a oči se borile sa zastorom od suza, ali hrabro je krupnim plavim očima netremice gledala u čarobnjakove zelene.
Čarobnjaku ni na kraj pameti nije bilo da posumnja u njene reči. „Čitavo godišnje doba? Nemoguće! Kako...“, otelo mu se pre nego što se obuzdao. „Čekaj malo. Kako to tačno misliš?“
Devojčica ga je i dalje gledala pravo u oči. Pustila mu je bradu i raskrilila kabanicu. Ispod crvene plastike, u pregibu lakta druge ruke, nežno je držala čupavo belo mače. Bilo je nepomično.
„Ovo je Zima“, rekla je Varja. „Našla sam je ispred svoje zgrade pre tri dana, ali juče je umrla. Čiko, molim vas, pomozite mi.“ To rekavši, izgubila je bitku sa zastorom od suza.
Čarobnjak uzdahnu i pomeri se s vrata.
„Uđi, dete. Staviću vodu za čaj.“

Čarobnjakova kuhinja bila je gotovo neobično uredna u poređenju sa ostatkom hrasta. Na njegov mig vatra se razbuktala u ognjištu, pa je voda u loncu okačenom o verige brzo prostrujala. Prelivajući vodom mirišljave travke i cvetove u čajniku, čarobnjak je pustio svoje sedmo čulo da slobodno tumara.
Da, mačetova duša je i dalje tu. Tako male duše obično se brzo rasprše, ali Zimina duša je obigravala oko devojčice kao što bi, vrlo verovatno, to mače trčkaralo oko nje da je živo.
„Varja, beše?“
„Lepo ime. Odakle si?“
„Iz Novog Beograda.“
„I kako si dospela u ovu šumu?“
„Mama mi je rekla da Zimi samo čarobnjak može pomoći. Pošla sam da tražim čarobnjaka i nekako došla pravo ovamo.“
Radomir je na to klimnuo glavom i odlio napitak iz krčaga u šolju, vešto izbegavajući da sa vrelom tekućinom saspe i natopljene travke. Dete je prirodno nadareno. To se retko sreće, naročito u sivom i turobnom svetu iz kojeg je došla.
„Vidi, ja ti ne mogu pomoći.“
Varja se na to smesta snuždi još više. Radomir uzdahnu.
„Smrt je teška boljka; ponekad i zarazna. Sa smrću se nije igrati. Akhm. Kada duša iščili iz tela, često se dešava da se zadrži oko njega. Što je duša veća i starija, to se duže zadržava. Duša tvog mačeta je još tu, vrzma se oko tebe, ali već ju je teško dozvati – i nemoguće bez ozbiljnih... pa, žrtvi. U nedostatku boljeg izraza. Delići te dušice već su se izgubili na istočnom vetru.“
Devojčica ga je pogledala preko zemljane šolje koju je jednom rukom prinela usnama, ne puštajući mače iz druge. Sada kada je skinula kabanicu videlo se da je sitna za svoje godine, duge plave kose i krupnih plavih očiju. Do maločas suzne oči sada su ga gledale odlučno, nepokolebljivo.
„Moja mama kaže da ništa u životu nije besplatno i da sve što je dragoceno zahteva odricanje. Meni je Zima dragocena. Volim je.“
Radomir opet uzdahnu. Izgleda da je danas svanuo jedan od onih dana.
„Postoji nešto što možeš da uradiš. Možeš da otcepiš deo svoje duše i da ga pokloniš mačetu. Tvoje mače – Zima – postaće deo tebe i nikada te neće ostaviti. Moći ćeš da gledaš kroz njene oči i moći češ da razumeš šta ti priča kada prede, ali taj deo tvoje duše više ti se nikada neće vratiti. A pošto ti duša više neće biti cela, prolazićeš kroz život ne razumevajući neke stvari. Nikada se nećeš uklopiti u društvo svojih vršnjaka. Drugoj deci bićeš čudna. Neće te zvati na rođendane, neće dolaziti na tvoj. Kako budeš rasla, bićeš sve neobičnija. Niko te neće razumeti, a ni ti nećeš razumeti druge – sve dok ne susretneš nekoga ko je takođe poklonio deo svoje duše nekome ili nečemu drugom, a na takvu osobu možda nikada ne nabasaš. Ljudi su škrtice sa svojim dušama. Da li me razumeš? Ako uradiš ovo, verovatno ćeš do kraja života biti sama.“
Varja ga je pažljivo saslušala. Kada je čarobnjak završio, zavladao je muk. Mislim da se opametila, pomislio je Radomir.
„Biću sama“, zausti devojčica. „Ali Zima će biti sa mnom, zar ne? Ako joj poklonim parčence svoje duše, biće sa mnom zauvek?“
„Biće“, nevoljno potvrdi čarobnjak.
Varja se ozari. „Onda je to u redu. Moja duša je dovoljno velika za nas obe. Podeliću je sa mojom Zimom. Volim je.“
Radomir klimnu i pognu glavu, nabirajući veđe i mršteći se kako bi sada on odagnao zastor suza sa očiju. Varja je sve vreme gledala mače u svom krilu dok je mrmljao basmu, zazivajući šta se ne doziva olako. Jedan pramen njene bogate zlatne kose počeo je da gubi sjaj, da sedi – i na kraju je postao beo kao sneg. Baš u tom trenu, čupavo belo mače otvorilo je krupne plave oči, iste kao Varjine, i počelo da prede.
Devojčica diže pogled i stidljivo se nasmeši.
„Zima kaže – hvala!“
Čarobnjak klimnu glavom i otpi gutljaj vrelog napitka od mirišljavih trava, kako bi prikrio tugu koja mu je zastala u grlu. Iznenada, iz njegove guste riđe brade nosić je promolio bucmasti zlatnih hrčak, blistavozelenih očiju, istih kao što su čarobnjakove. Radomir ga je rasejano pomazio, ne skidajući pogled sa devojčice koja je volela Zimu.