Претражи овај блог

уторак, 27. април 2010.

Nightflier's Interviews - S.M. Stirling

Stiv Stirling je jedan od trenutno najboljih pisaca alternativne istorije - i najpopularnijih. Premda je kod nas nepoznat, domaćim čitaocima fantastike biće zanimljiv po tome što je član književnog kružoka Džordža Martina i njegov zemljak i prijatelj. Naravno, pitao sam ga i o tome. Ovo je prvi u nizu razgovora koje sam vodio s domaćim i stranim delatnicima i pregaocima na raznoraznim fantastičnim poljima. Uživajte.

NF: A lot of those who will read this interview aspire to be published writers. One of the first things those kind of people want to know about successful authors is what made you want to write in the first place? What is your favorite book? How did you got published? Who are your favorite writers? Do you have any role-models in the literature?

SM: I've always told myself long, brightly-hued, intricately organized daydreams, as early as I can remember. I was surprised to learn that some people don't, in fact. While not all people who do that are writers, all writers do that, to the best of my knowledge.

Then, of course, I started reading fiction. Writing it was a combination of irresistible impulse, an "I can do that" feeling, and a desire to read the book that nobody else had quite written.

"My favorite book" depends on the mood I'm in. I'm passionately fond of classic adventure fiction, the tradition from the chansons du geste on through Haggard and Buchan and Kipling, but in some states of mind I've enjoyed Hardy. And I read a -lot- of nonfiction.

As for getting published, I just sent in my manuscript and waited. This is difficult and includes an element of dumb luck, hitting the right editor on the right day, and it's harder now than it was in the 1980's. Apart from writing a good book -- don't try to write to market, it can't be done -- all I can say is to avoid the obvious mistakes. Put the manuscript in proper format, check what the publisher wants, which is usually available on their websites (don't send horror novels when they're only buying romance!), and be prepared for a lot of rejection. I know people who've given up when they got a -favorable- reply, asking for revisions. That's reason to jump around the room yelling with joy! You have to have a professional attitude.)

(I sold my first short story in the same year I sold my first novel. The editor called and said he liked it, but that the ending was ambiguous. I thought that was odd, but I was willing to modify it. It took ten minutes of talking at cross-purposes before we realized I hadn't sent the last page.)

My favorite authors also vary; I certainly like a lot of the moderns, Harry Turtledove, Dave Drake, and so forth. I was Poul Anderson fan from an early age and was privileged to know him.

NF: The first books written by you that I ever read were Draka novels. Than I knew that I am reading a work by master of alternative history. Today you are considered one of the Holy Trinity of alternative history writers, alongside Turtledove and Flint. What made you so interested in that subgenre? Do you even consider it subgenre of it's own?

SM: It's becoming a subgenre. My interest was partly because I've always been fascinated by history, which is the sum of all stories, and partly because of the way that choices and accident affect everyone's life. If an individual, then how not the world?

NF: I know that you said several times that there is a slim chance for the next Draka novel to be published, but is there a chance for a story or a short novel set in that universe of yours? How and why does a series of novels considered to be cult one by the fans and internet community stop being published?

SM: Three reasons: I'm not with that publisher any more, I've moved on and am now in a different place and don't want to write them any more, and frankly while they aroused intense interest (both positive and negative) they didn't sell spectacularly well. Put them together with the fact that I've got far, far more ideas for books I'd enjoy writing than I'll ever have time to write them...

NF: You tend to describe "great white hunters" so well that many consider you to be right-wing writer, but at the same time one of your most famous character is a African-American lesbian. In your Peshawar Lancers, Change novels and Lords of Creation novels Russians are depicted as stupid bad guys, but at the same time you chose to write a short novel for GRRM's Warriors set in post-Change Russia (I haven't read it yet. I'm waiting the book to arrive). Is there a purpose to choosing stereotypical bad guys and then turning all that upside down?

SM: There may be, but the process is subconscious. I'm upfront about my debt to the great adventure writers of the past like Harold Lamb (who was also fond of Cossack heroes, by the way, which is what my story in Warriors features) but I'm of my era, not theirs.

NF: Let me get back to your beginnings as a writer: you've done a lot of collaborative work with David Drake. Did it help you to become the renowned author on your own? How does that work? Are there any rules and guidelines for writing collaborations? Do you sometimes consider going back to those characters and themes you wrote so many years ago?

SM: Writing with Dave was a pleasure and an education. Dave plots his works out very fully before writing them. At the time I thought this odd and constraining, but as we went on I came to realize how much work this saved and how it enabled the writer to concentrate on different parts of the process at separate times and so focus more intensely. Also he's just interesting to be around -- a scholar and a gentleman in the best senses of the word.

Collaborations are as individual as the people doing them. I've had everything from some vague suggestions to the intense two-way process it was with Dave. Some have been a pleasure to do, some not so much.

NF: I enjoyed great deal Lords of Creation novels. I've recently translated League of Extraordinary Gentlemen by Alan Moore and I found myself craving for those Golden Age worlds. What made you return to those tropes an motifs? When will we see more novels in that series?

SM: The Lords of Creation was a great deal of fun; I took a minor hit simply because I wanted to write them. However, they appeal more to people already saturated in SFnal tropes, I find.

NF: Same question for Conquistador? Do you have plans for more novels in that universe? Perhaps some kind of tie-in with the Emberverse?

SM: I certainly left room for sequels, but again, right now I'm contracted up for years with the Emberverse and my new secret-history, quasi-urban-fantasy series that will start with A TAINT IN THE BLOOD (out in May).

There's an old joke: "How many writers does it take to change a lightbulb? Answer: Forget about that, let me tell you about MY lightbulb..."

I'm always most interested in and positive about the book I'm working on now.

NF: I must admit that Change novels are right now my favorite books. I'm eagerly waiting each new novel. What gave you the idea for Dies the Fire?

SM: I had something of the sort vaguely in mind while working on ISLAND IN THE SEA OF TIME; after all, it's natural to wonder what happened to the rest of the world while Nantucket went back to 1250 BCE, and there are elaborate cosmological speculations underlying the whole thing.

NF: In the Change novels you give homage to great fantasy and sf writers, to Tolkien most of all. But I always wondered why do you not mention other famous writers as well? There is a slim chance that those who loved Tolkien did not play D&D or read works by Robert Jordan or George Martin. I'm still waiting for Rangers to have animal companions - wolfhound, at least - and to read about paladins in the Changed world. Jest aside, why did you gave so much space to Tolkien's work? Do you find him personally important?

SM: He's one of the giants, of course, but the main reason the Dunedain are obsessed with him is the workings of Astrid's psyche. In my experience her particular sort of fanish quasi-lunacy tends to be exclusive, particularly at 14, which is her age when the Change struck.

The rest of the book has, if you look closely, a fair number of homages to other work!

NF: Eric Flint opened up his Ring of Fire series to other authors. Is there any chance for you to do the same with Emberverse? Do you like fan-fiction? You are the member of probably the most talented writing group in the history of genre. Is there any chance to read a collaborative work done by you and GRRM or you and Daniel Abraham?

SM: No collaborations planned right now. There's a possibility for a shared-world anthology set in the Change universe sometime... maybe.

NF: How does writing group work anyway? Do you talk about different ideas, approaches to writing? Do you comment on each other's work? Hey, do you get to read new Song of Ice and Fire stuff before us mortals?

SM: We meet once a month (except when something urgent intervenes). We e-mail chunks of work (usually not more than 100 pages) to each other and then meet to critique. It's a lot of fun and I've learned a great deal.

NF: You announced new series of urban fantasy novels. Daniel Abraham wrote two of them by another name. What got you interested in that subgenre of fantasy? Do you have some favorite authors that work in that field? Have you read Laurell Hamilton or Jim Butcher?

SM: Yes, I've read others in that field. As for why... well, the Change series has done very well, but I didn't want to get typecast. I had a number of other ideas, and I ran them by my publisher and agent, and they decided to go with that one. As I said, I've got -lots- of ideas for books!

NF: I live in Serbia and whole of Balkans is burdened by too much history.

SM: "May you live in interesting times", as the saying goes. Generally speaking we Anglo-Saxons export our interesting bits.

NF: A large part of us living here have different blood comingling in our veins. I myself am part Serb and part Vlach (Walachian). You were born in France and lived in several countries before settling in New Mexico and you write alternative history - that gives you unique perspective on history and interpretations of history. In your opinion - does ours, yours, everyone's history really matter, or it's just burden of fables and half-truths?

SM: The answer to that question is "yes", I'm afraid! Yes it matters, yes, there are fables and half-truths (remember the story of the four blind men and the elephant) but fables and myths themselves are real things, and things of terrifying power. Humans live by their dreams -- the trouble starts when they try to live -in- their dreams.

NF: Do you have any advice for the young writers who want to get published? Anything else that I've missed?

SM: Write. Finish what you write. Then send it out, after making sure what the people you're sending it to want in the way of presentation. And it's a very, very risky field. Don't do it unless you're prepared to do it in your spare time just for the fun of it for a long time.

NF: Well, that's all. I have a hundred more questions, but I don't want to be rude and I would prefer for you to write than to waste time on me, so that I can get your next novel that much sooner. Thank you and it is an great honor.

SM: Thank you; without the readers, I wouldn't exist!

Steve Stirling

четвртак, 22. април 2010.

Izveštaj o čitanju - prvi kvartal

Setih se da dosta dugo nisam pisao o naslovima koje sam pročitao. Ova godina je pretila da će mi biti mršava kada je o čitanju reč, ali to se stanje srećom popravilo. Na kraju ovog kratkog uvoda "zalepiću" šta sam pročitao u prvom kvartalu ove godine koje smo. Nažalost, nemam vremena da pišem nešto više o svakom romanu ponaosob. Jedino što mogu da kažem jeste da sam poprilično razočaran novim piscima. U ovom unosu moći ćete da pogledate šta sam sve do danas u ovoj godini pročitao, ali i ocenu uz svaki naslov. U tu svrhu koristiću se "Amazonovim" sistemom od pet zvezdica, malčice prilagođenim tako da ću svaku zvezdicu deliti na četvrtine mesto na polovine. So, here we go:


The Crown Conspiracy, Michael J. Sullivan 2

The Good, the Bad, and the Uncanny, Simon R Green 2,5


Mission of Honor, David Weber 2,5

Bright of the Sky, Kay Kenyon 4

Covenants, Lorna Freeman 4

The King’s Own, Lorna Freeman 4

Shadows Past, Lorna Freeman 4

The Devil You Know, Mike Carey 3

God Engines, John Scalzi 2,75

Much Fall of Blood, Mercedes Lackey, Erick Flint, Dave Freer 2


Black Magic Sanction, Kim Harrison 2,5

The Hundred Thousand Kingdoms, K. J. Jemisin 2

The Myriad, R M Meluch 2

Oath of Fealty, Elizabeth Moon 2,5

Twelve, Jasper Kent 2,75

A Shadow in Summer, Daniel Abraham 4

A Betrayal in Winter, Daniel Abraham 4

Dragon in Chains, Daniel Fox 3

Silver Borne, Patricia Briggs 2,75


Changes, Jim Butcher 3,75

Blood of Ambrose, James Enge 2

An Autumn War, Daniel Abraham 4

The Price of Spring, Daniel Abraham 4

A Mighty Fortress, David Weber 2,75
Midwinter, Matthew Sturges 1,75

Spellwright, Blake Charlton 2

петак, 16. април 2010.

Izveštaj o radu

Znam, dugo me nije bilo. Nije bilo novih prikaza, a ni unosa iz mog pera. Ali to ne znači da sam lenstvovao - naprotiv, marljivo sam radio. Evo izveštaja:

Verovatno svi znate da me je "Laguna" angažovala da završim prevod serijala "Točak vremena" pokojnog Roberta Džordana. Isprva je trebalo da radim desetu knjigu - pa sam i preveo prvih stotinu i kusur stranica - ali je došlo do promene plana, tako da ću ja raditi i redakturu dela prevoda devete knjige, The Heart of Winter, i završiti taj prevod pa tek onda nastaviti s radom na desetoj knjizi.

Prvi roman Kima Njumena koji će se nakon duže vremena pojaviti na srpskom jeziku, "Povratak u SSAD", na polovini je lekture. Sjajne korice srpskog izdanja možete videti na sajtu izdavača - http://www.paladin-beograd.com/.

Kada je o stripovima reč, od ponedeljka ću verovatno raditi na "100 metaka 4", a potom na "Odmazdi Mraćnog Viteza".

Eto, toliko od mene. Bar za sada. Treba prevoditi.

субота, 10. април 2010.

Jukio Mišima – Mornar koji je izneverio more (IPS, 2009)


by the Angel of Blasphemy

Prvo ćemo malo da pričamo o Mišimi. Zato što bez toga ovu knjigu nećete baš doživeti na pravi način. Naravno, ako su vam Mišimina dela i njegov lik već poznati, imate punu podršku autora da ovaj deo preskočite (neću se osećati uvređeno i povređeno, časna pionirska!).
Inače u životu ne polažem mnogo na teorije dragog Sigmunda. Sve je to krasno i interesantno, ali hajde da budemo realni: većina bi odmah počinila samoubistvo setivši se samo svog detinjstva. Većina ljudi na planeti zemlji nije, čak i kad je za to bilo uslova, imala srećno detnjstvo. I to nema nikakve veze sa seksualnim fiksacijama. Ima veze sa običnim, svakodnevnim životom, sa svim onim igračkama koje vam nisu kupili, a vi ste ih želeli. Ali ako dopustimo čika Zigiju da to ipak na neki način utiče na sve nas, onda Mišima postaje nešto jasniji.
Vidite, naš Jukio Mišima rodio se kao Kimitake Hiraoka u Tokiju. To uopšte ne bi bilo važno da tata Hiraoka nije bio državni službenik (molim da se japanski državni službenik razlikuje od Mice Ubice i da se ima na umu ona mudrost majke Bridžit Džouns: „Japanci...okrutna rasa, draga.“). No, kada je imao one kritične godine (citat, Aristotel: „Dajte mi dete do pet godina i vratiću vam čoveka“ – kao što znamo, on je vratio Aleksandra Makedonskog), Mišimu je pod svoje uzela baba po ocu. Ona je bila vanbračna kći aristokrate i želela je da njena porodica dostigne ono što je njoj pripadalo po biološkom pravu. Nana je i običavala da ispoljava svoju mračnu stranu – nasilje i fascinaciju smrću. Unuk nije smeo da mrdne iz kuće (posebno se kažnjavala pomisao na izlazak na sunčevu svetlost – vamp baka, nema šta...), ni da se igra sa vršnjacima. Provodio je vreme okružen trima rođakama, njihovim lutkama i origami-figurama (možda bi ovde trebalo da napomenem da Mišimu mnogi kritičari optužuju za mizoginiju). Ipak, ona ga je upoznala sa predivnim svetom knjiga i Kabuki drama i pričala mu bajke koje su ga inspirisale da u trenucima dosade i sam počne da piše. Sa 12 godina života vratio se roditeljima svestan svog dara za pisanje. A tamo ga je čekao tata Hiraoka, koji je, da odmah napomenemo, smatrao da samo određena vrsta dečaka voli književnost. I tu vrstu dečaka, kako reče Rambo Amadeus, „kod nas u Crnu Goru šalju na robiju“.
Pokušavajući da istera tog zloduha iz svog sina, tata Hiraoka ga je vodio na železničku stanicu, i držao ga čvrsto dok brzi voz ne projuri tik uz Jukiovo lice. Često je uništavao dečakove domaće zadatke iz književnosti i bilo šta što bi ovaj usput napisao...No, sve to nije sprečilo mladog Hiraoku da se drži pera. U nastojanju da se bavi onim što je voleo, dečak je uz pomoć profesora koji su ga podržavali smislio pseudonim: Jukio Mišima (Jukio na japanskom znači nešto kao „čovek koji dobija šta želi, srećnik“, a znak kojim se ispisuje simbolizuje „muško, muškost, heroja“ – mada ja o svemu ovome ne bih znala kaz’ti mnogo, jer japanski ne govorim ni u snu (kako reče Đole Balašević: „ako su lagali mene i ja lažem vas“)). I tako se naš Mišima školovao, prolazeći pakao i u školi i kod kuće: kad je priznao drugovima da piše, nisu ga odveli na železničku stanicu; samo su ga sistematski maltretirali (što je kasnije opisivao u nekolicini svojih dela). U svakom slučaju, dogurao je do fakulteta, završivši prava na Univerzitetu u Tokiju. Zaposlio se, kao dobar sin, u Ministarstvu finansija na mestu službenika...i nakon godinu dana dao otkaz kako bi se posvetio pisanju. Neki će reći „srećom“, no znamo da tata Hiraoka nije mislio tako.

Ali da ne dužim mnogo, ono što je važno za sva Mišimina dela, pa tako i za ovo, je to da je on stalno preispitivao svoju muškost. Zato što samo određena vrsta dečaka voli književnost. Može se reći da je pitanje da li će se biti doživljen kao pripadnik te vrste dečaka centralno pitanje u Mišiminim delima. On sam je jedno vreme bio verenik Mičiko Šode (prostom svetu poznatija kao carica Mičiko od Japana, žena cara Akihita). Oženio se gospođicom Joko Sugijama i dobio dvoje dece. Sa druge strane, zna se da je posećivao japanske gej barove, da jeste imao neuobičajeno topla prijateljstva sa muškarcima (ali hej – niko me neće ubediti da, na primer, spartanska doktrina male bonding-a podrazumeva homoseksualnost...homoerotičnost možda, suštinsku homoseksualnost ne nužno)... Slavu je Mišimi donelo upravo delo koje govori baš o latentnom homoseksualcu koji je prinuđen da se krije iza maske mačoa (Ispovesti jedne maske). No, hajde da ne budemo opterećeni Frojdom (barem onoliko koliko je on bio opterećen seksom), pa da zaključimo da jedan pisac najbolja dela izvlači iz onih priča čiji junaci su ljudi koji kriju neku veliku tajnu.
Druga stvar važna za Mišimu je odnos prema vojnoj tradiciji Japana. Sa jedne strane, imamo čoveka koji se nije borio u II svetskom ratu zato što je na regrutaciji bio prehlađen, i koji je, znajući da se radi o običnoj prehladi, bez grižnje savesti prihvatio doktorski zaključak da je u pitanju početna faza tuberkuloze; sa druge strane, isti taj Mišima u zrelosti počinje da upražnjava nimalo naivan samurajski egzercirung, pridružuje se japanskoj teritorijalnoj odbrani, te osniva militarističko udruženje kome je smrt za povratak carevog božanskog statusa pitanje časti. Na kraju se ipak odriče i cara, ljutit zato što se isti odrekao božanskog statusa (ma jok, bre, ovo sa Mičiko nema nikakve veze).
A sad onaj veseliji deo za poklonike horora. Kako je Mišima sistematski uništio sebe. Ako se uzme u obzir sve što je nađeno nakon njegove smrti, zaključujemo da je Mišima planirao da izvrši seppuku najmanje godinu dana. Niko, ni članovi njegove porodice, ni najbliži prijatelji i članovi njegove grupe nisu bili svesni tih priprema. Grupa je bila ubeđena da idu da izvrše puč kojim će caru vratiti njegova tradicionalna prava. Upali su u kasarnu u sklopu glavnog štaba japanske teritorijalne odbrane u Tokiju, svezali komandanta i zabarikadirali se. Kada je Mišima vojnicima okupljenim u dvorištu sa balkona objasnio zbog čega je njegova grupa tu, oni su počeli da se smeju grohotom. Mišima je prekinuo govor, vratio se u sobu i započeo ritual seppuku-a. Ljubitelji Japana znaju da je običaj da se nad samurajem u trenutku najvećeg bola izvrši dakikubi – odsecanje glave. U slučaju Mišima, pomoćnik (kaishakunin) nije baš obavio posao kako valja (jer je poenta u tome da glava ostane na ramenima prikačena tankim komadom mesa), pa je drugi učenik morao da preuzme na sebe taj zadatak. I eto. Mišima je sada, nažalost, uglavnom poznat kao čovek koji je izvršio seppuku. Kažem nažalost, zato što je on ipak izuzetan pisac.

Red je da se konačno pozabavimo i knjigom. Idemo klasičnom metodom. Junaci ovog dela su Noboru Kuroda (godina: 13, učenik ), njegova majka Fusako (godina: 33, udovica koja nakon smrti muža sama vodi radnju za prodaju luksuzne robe iz Evrope), Rjuđi Cukazaki (godina: 34, mornar, drugi oficir na teretnom brodu Rakujo) i Šef (godina: 13, jedan opak klinac). Mesto radnje: Jokohama. Vreme radnje: leto i zima šedeset i neke... Zaplet: Leto. Noborua podiže samohrana Fusako. Noboru voli brodove i more. Fusako ima veze koje će im omogućiti da obiđu teretnjak Rakujo koji je pristao u luku da iskrca robu. Cukazaki je drugi oficir na Rakuju i vodi ih u obilazak. Da bi mu se zahvalila, Fusako izvodi mornara na večeru. Fusako i mornar završavaju u krevetu. Zima. Cukazaki ponovo dolazi u Jokohamu. Odlučuje da batali more i da se oženi Fusako.
Idila? Jok more. Nije Mišima Danijela Stil. A kao što biva u takvim slučajevima, sve bi bilo u redu samo da Noboru nije…emo klinac na japanski način.
Zaboravite odmah na ono što mi Zapadnjaci podrazumevamo pod terminom emo klinac. Mamini i tatini sinčići i ćere koji nose idiotske frizure koje su prekopirali upravo iz japanskih mangi (i koje na duge staze mogu samo da dovedu do pogoršanja vida), furaju neku šatro mračnu šminku (sa naglaskom na dečake koji više pažnje posvećuju svojim noktima i trepavicama od prosečne žene), nosaju tupe žilete oko vrata i kao priveske na torbama, navodno se dive smrti, okupljaju se po sobama ofarbanim u tamne boje i kao tamo izražavaju svoj bunt prema svetu pućkajući tanke cigarete za dame i čitajući sopstvene sklepane stihove na temu svetskog bola...pričaju prazne priče o lepoti samoubistva i seckaju kožu iznad vena prethodno istupljenim nožićima....nose uzane farmerke, imaju bulimiju i anoreksiju... i na sve to slušaju Tokio Hotel (za čijeg pevača odbijam da poverujem da je muško, ali odbijam da poverujem i da je žensko)...dobro, shvatate: mrzim male emo folirante.

Naš junak Noboru i njegov drugar Šef su daleko opakija vrsta emosa. Ona koja je odrasla uz knjige o slavnoj japanskoj tradiciji, a pritom živi u zemlji kojoj je zaluđenost tom slavnom tradicijom kao nagradu donela dve atomske bombe. Noboru je, kao što ćete videti iz knjige, jedan od onih nestabilnih dečaka koji početak puberteta prolaze bez oca. Njegova majka mnogo radi, tu je i domaćica, ali veći deo dana dečak provodi sam, osuđen na sopstvene misli i dileme. On je po svemu uzorno dete: odličan učenik, pristojan dečak, uglađen i fin...Duboko u sebi, on je nesiguran. I kao takav, lako potpada pod uticaj jednog malog psihopate.
Šefov lik je zapravo najinteresantniji u celoj knjizi. Izdvaja se po svemu, pa čak i po načinu naracije. Ostali likovi su prikazani uglavnom kroz doživljeni govor. Mi imamo uvid u njihove najskrivenije dileme, misli i želje. Šef je sakriven od nas. Njega upoznajemo kroz dijaloge koji su nam izneseni u Noboruovim sećanjima. I ono što vidimo je otprilike ovo: bogati klinac čiji roditelji uvek rade i nemaju vremena za njega, večito sam u ogromnoj kući; pročitao čitavu očevu biblioteku trudeći se da prekrati vreme; prezire svoje roditelje, oca pre svih; u suštini, nadnaravno inteligentan; potpuno psihotičan; neosporni autoritet labilnim dečacima (koje oslovljava po brojevima, umesto po imenima) i ljut na svet koji zanemaruje njegovu navodnu veličinu i ne prepoznaje sjaj njegovog briljantnog uma na pravi način.
I sve bi to možda i bilo normalno za grupu dečaka koji su tek ušli u pubertet, da ova grupa nije opsednuta herojstvom i prirodom prave muškosti. Oni upoznati sa legendom o Četrdesetsedmorici Ronina prepoznaće težnje ovih dečaka. Odbacivanje prljavog sveta odraslih u kome trka za novcem i briga o porodici oduzima svaku priliku za ostvarivanje sna o slavi jeste prioritet koji je nametnuo Šef. Ali ako slavu, kao što u japanskoj kulturi često biva, izjednačite sa smrću, stvari nužno moraju krenuti nekim drugim tokom. Stereotipni Zapadnjak, kome je dokaz da se slava postigla intervju kod Larija Kinga i učestvovanje u Velikom Bratu VIP, može doživeti Mišimu kao potpunog ludaka koji govori o stvarima o kojima i ne treba da se misli. Japanac, sa druge strane, razume tu dinamiku na sasvim drugi način. Za slavnu, časnu smrt se priprema celoga života. I samo retki to uspeju da ostvare. A ovi dečaci teže baš tome.
Zato i izvode samurajske mentalne vežbe i vežbaju izvođenje seppuku-a na životinjama. Doktrina apsolutne neosteljivosti takođe je deo tog treninga. Po njoj, samuraj svoj um uvodi u takvo stanje da u trenutku borbe osim njega i protivnika nema ničega na ovom svetu - ni bol, ni umor, ni teren, ni okolnosti ne smeju da ga ometaju. Važna je samo borba. Ovakvo fokusiranje omogućava samuraju da odbije mačem strele odapete u pravcu njegovog srca, glave i ostalih vitalnih tačaka, na primer.
Jeste da samurajski trening započinje u ranoj mladosti, ali feudalni Japan je, kao i feudalna Evropa, odavno mrtav. Moderni svet je, da prostite, upravo svet foliranata. Mi prodajemo maglu o svemu, pa čak i o svojoj istoriji (uopšte ne mora da znači da je neki antički ili srednjovekovni čovek bio išta manji folirant od modernog; čak bih se usudila da kažem da je poslednja faza evolucije bila ona u kojoj je čovek sišao sa drveta - od tada samo bolje varamo zahvaljujući tehnološkim postignućima koja su kao perje kod pauna: služe tome da jedna ružnjikava ptica deluje privlačno). Šef, Noboru i ostali dečaci su, kao i sve što mi poznajemo (i kao što Šef, nažalost, sasvim ispravno zaključuje, ali ne vidi da je i sam upravo deo onoga što želi da izbegne) samo proizvod opšteg foliranja ovog sveta. Možete kukati nad time i biti emo folirant, a možete se i pomiriti sa time i ponašati se koliko-toliko normalno. Zrelost je, nažalost,stvar izbora. To nam Mišima pokazuje kroz lik Cukazakija, čoveka koji je mnogo više od onoga što ume da pokaže svetu. I kada bi Noboru samo znao da Cukazaki, barem u onome o čemu zapravo sanja, nije ništa drugačiji od njega i njegovih drugara, tragedije ne bi ni bilo. No, kao što već rekoh: Mišima nije Danijela Stil.
Međutim, Mišima fantastično, barem po mom skromnom mišljenju, opisuje muško-ženske odnose. Gotovo hirurški precizno i bez ikakve patetike, on se uvlači pravo u duše svojih junaka oba pola.I to radi barem dvadeset puta bolje od mnogih koji ceo život navodno piskaraju o heteroseksualnoj ljubavi. Da ilustrujem: Rjuđi želi da ispriča Fusako toliko toga o svojim pogledima na život, univerzum i sve ostalo. Duboko u duši on je savršeni filozof. Međutim, uspeva da priča samo o zelenišu iz brodske kuhinje. Fusako bi, pa opet, da sazna da li je taj drugi oficir onaj snažni muškarac koji će je štititi do kraja života, a opet je neće zatvoriti u kuću da robuje šporetu (jer to nije njena misija na ovom svetu); ipak, uspeva samo da maše lepezom. Na kraju je Rjuđi ubeđen da ona nije žena o kojoj je sanjao, a ona je sigurna da pred sobom ima samo jednog prostodušnog mornara...No, ipak ostaju verni jedno drugom punih šest meseci, iako su se zarekli da to neće činiti. Eto vam lepe distinkcije između zaljubljenosti i ljubavi. Mišima to majstorski prikazuje.
Ako tražite da izdvojim tri simboličke dimenzije koje dominiraju ovom knjigom, to su žena, more i slavna smrt. Žena nije samo Noboruova majka, žena je biće koje vezuje dušu. Kao takva, opasna je za onog ko želi da okusi slobodu i slavu. Ne mislim da Mišima mrzi žene. On samo oseća da žena jeste moćna poput mora. Na neki način, slavna smrt se može ostvariti samo kroz ženu i na moru. Te tri dimenzije su vezane neraskidivim vezama i kada se preklope nad jednim čovekom, za njega ovaj svet prestaje da postoji. No, ostaje pitanje: Kome uopšte treba slavna smrt kad se može imati pristojan život? I baš tada, kada Rjuđi Cukazaki donosi konačnu odluku prihvati svet u njegovoj nesavršenosti, nailazi grupa naizgled bezazlenih dečaka koji su čvrsto odlučili ga spreče u nameri da batali heroizam. Ako ne milom, onda silom.
I kada se sve tri dimenzije spoje u jednu, onu treću, najtežu za prihvatiti, sudbina mornara koji je izneverio more zapečaćena je. Ostaje samo to da se po japanskom zakonu osoba mlađa od 14 godina ne može osuditi za zločin.

Dakle, ne verujte deci baš uvek. Ko zna kakve se mračne tajne kriju iza pogleda nevinašceta. Zlo se pojavljuje u mnogo oblika. Grešite ako ga podcenite. Grešite ako ga prihvatite. U pravu ste samo ako ste uspete da ga nadmudrite...a za to ne postoji nikakav trening. Za to je ipak potrebno ono malo sreće – da u pravom trenutku budete Fortunin miljenik...ili da to jednostavno bude vaša sudbina.

недеља, 04. април 2010.

MRTAV DO MRAKA - Šarlin Haris

IPS je prošle godine čitaoce obradovao prvim romanom u serijalu "Drezdenovi dosijei", pod naslovom "Olujni talas", koji prati doživljaje privatnog detektiva-čarobnjaka, Harija Drezdena. Bio je to početak divnog trenda u srpskom izdavaštvu - usklađivanja s savremenim tokovima fantzijske književnosti i predstavljanja našem čitalaštvu perjanica urbane fantastike. Mada IPS nije nastavio s autorima sličnim Bučeru (zato je "Laguna" objavila Kim Harison), objavio je jedan od trenutno najznačajnijih vampirskih romana na knjižarskim policama - "Mrtvi do mraka" iz pera Šarlin Haris.

Harisova je svoj serijal otpočela pod očiglednim ogromnim uticajem Lorel Hamilton i njenog ciklusa o Aniti Blejk. Možda se to najviše očituje u opisu telesne građe njene junakinje. Harisonkina Suki Stekhaus je sušta suprotnost Aniti - visoka dugonoga plavuša malih grudi ne može po građi biti veća suprotnost metar i zgnječena šumska jagodica visokoj prsatoj crnokosoj i tamnookoj Aniti. Suki je konobarica - najlošije plačen posao u SAD - a Anita je lovac na vampire, savezni maršal, animator i usput privatni detektiv. Suki je pomalo smotana, a Anita odsečna i uvek zna šta hoće. Razlika je toliko da je sličnost neverovatna. Da, razumem da ste zbunjeni. Teza koju zastupam glasi da je Šarlin Haris bila svesna kojoj se publici obraća i da joj nikako nije potrebno da toj publici, gladnoj novih doživljaja Anite Blejk, ponudi bledu kopiju junakinje neke druge spisateljice. Stoga se potrudila da svoju heroinu učini što je moguće više u svakom pogledu drugačijom. U tome je uspela toliko da su danas Anita Blejk i Suki Stekhaus gotovo lice i naličje istog novčića. Na kraju krajeva, ako je put dovoljno dugačak, neumitno se vraća na svoj početak.

Ovo ne znači da su romani o Suki loši - naprotiv. Mada Šarlin Haris nije Lorel Hamilton kada je o spisateljskom daru reč, nije ni sklona naglim promenama misaonog sklopa svojih protagonista, tako da je Suki lagano ali sigurno sticala sve više i više poklonika među čitaocima pomalo ili poviše razočaranim serijalom o Aniti, i tako sve dok njeni doživljaji nisu preneti na mali ekran u vidu veoma gledane serije "Prava krv". Verujte, to se ne bi desilo da je ovaj serijal slabo čitan. Mada, mora se odati priznanje producentima serije, koji su uložili ozbiljan trud, pa "Prava krv" nije prošla kao "Krvne veze", serija snimana po vampirskom serijalu Tanje Haf.

"Mrtvi do mraka" je uvod u svet u kojem su vampiri obznanili svoje postojanje ljudima i zauzeli svoje mesto u društvu, a to pre svega zahvaljujuči japanskom pronalasku veštačke zamene za ljudsku krv. U ovako postavljenom svetu, protagonistikinja nije osoba od uticaja ili u prilica da učini neke velike stvari, već konobarica u jednom malom mestu, hendikepirana time što je zapravo obdarena telepatijom. Ispostavilo se da je telepatija ozbiljan hendikep, jer onemogućava osobi da se koncentriše na svoje misli od neprestanih upada tuđih razmišljananja, tako da je Suki ono što Amerikanci zovu white trash - pripadnica najsiromašnijih nedovoljno obrazovanih pripadnika južnjačkog beloputog stanovništva.

Upravo to čini ovaj roman, pa i čitav serijal, zanimljivim. Čitaoci su odavno navikli na to da vampiri, pa i njihove ubice, ljubavnice i prijatelji budu otmeno odeveno, lepo odgojeni i prefinjeni. Kod Suki to nije slučaj. Ona je siromašna devojka iz pasivnog kraja, koja radi u lokalnoj kafani - i jednog dana u to kafanu ulazi vampir, u kojeg se ona zaljubljuje.

Naizgled banalna potka služi spisateljici da se već na prvim strana pozabavi netrpeljivošću, predrasudama. zlom male sredine, položajem žene u siromašnim sredinama i mnogim drugim angažovanim temama, ali Harisova pri tom ne propušta da dobro zabavi svog čitaoca i da ovaj po završenoj knjizi želi još.

Doživljaji Suki Stekhaus u romanu "Mrtvi do mraka" tek počinju. Šarlin Haris, kako je to već slučaj s piscima urbane fantastike, postepeno dorađuje svoj svet i ispunjava ga raznim vrstama i sojevima natprirodnih stvorenja i pripoveda o njihovim međuodnosima s jedne i odnosu njih prema ljudskom društvo i ljudskog društva prema njima s druge strane.

Za svakog ljubitelja urbane fantastike ovo je neizostavno štivo.