Dame i gospodo, da ne bude da serendam po blogu za džabe (premda ovo ne
mora nužno da ima ikakve veze sa tim), u bliskoj budućnosti u prevodu na
naš jezik pojaviće se
Leviathan Wakes by James S.A. Corey
Humanity has colonized the solar system - Mars, the Moon, the Asteroid
Belt and beyond - but the stars are still out of our reach.
Jim
Holden is XO of an ice miner making runs from the rings of Saturn to the
mining stations of the Belt. When he and his crew stumble upon a
derelict ship, The Scopuli, they find themselves in possession of
a secret they never wanted. A secret that someone is willing to kill
for - and kill on a scale unfathomable to Jim and his crew. War is
brewing in the system unless he can find out who left the ship and why.
Detective
Miller is looking for a girl. One girl in a system of billions, but her
parents have money and money talks. When the trail leads him to The Scopuli and rebel sympathizer Holden, he realizes that this girl may be the key to everything.
Holden
and Miller must thread the needle between the Earth government, the
Outer Planet revolutionaries, and secretive corporations - and the odds
are against them. But out in the Belt, the rules are different, and one
small ship can change the fate of the universe.
Čisto da podsetim, sa jednim od dva autora ovog romana radio sam
intervju, koji možete da pročitate na
http://nightfliersbookspace.blogspot.com/2010/06/nightfliers-interviews-daniel-abraham.html
Po objavljivanju ovog romana na srpskom jeziku, nameravam da uradim novi
intervju sa Denijelom, a možda i da organizujemo nekakvu promociju. Za
sada ne mogu da kažem ništa o datumu izdavanja, niti o planovima
izdavača - sem da prevod neću raditi ja, već daleko iskusniji kolega,
koji je izvanredan izbor za prevođenje ovog romana. Nadam se da ću za
jedno mesec dana moći da objavim nešto detaljnije.
Ne znam da li sam ikada video duži spisak autora jednog romana, van Martinovih Wild Cards.
The
Mongoliad: Book One (The Foreworld Saga) by Neal Stephenson (Author),
Erik Bear (Author), Greg Bear (Author), Joseph Brassey (Author), E.D.
deBirmingham (Author), Cooper Moo (Author), Mark Teppo (Author)
The
first novel to be released in The Foreworld Saga, The Mongoliad: Book
One, is an epic-within-an-epic, taking place in 13th century. In it, a
small band of warriors and mystics raise their swords to save Europe
from a bloodthirsty Mongol invasion. Inspired by their leader (an elder
of an order of warrior monks), they embark on a perilous journey and
uncover the history of hidden knowledge and conflict among powerful
secret societies that had been shaping world events for millennia.
But
the saga reaches the modern world via a circuitous route. In the late
19th century, Sir Richard F. Burton, an expert on exotic languages and
historical swordsmanship, is approached by a mysterious group of English
martial arts aficionados about translating a collection of long-lost
manuscripts. Burton dies before his work is finished, and his efforts
were thought lost until recently rediscovered by a team of amateur
archaeologists in the ruins of a mansion in Trieste, Italy. From this
collection of arcana, the incredible tale of The Mongoliad was
recreated.
Full of high adventure, unforgettable characters, and
unflinching battle scenes, The Mongoliad ignites a dangerous quest where
willpower and blades are tested and the scope of world-building is
redefined.
Roman je po svemu sudeći nekakva alternativna
istorija, po koncepciji veoma sličan onome što se danas kod nas piše.
Dakle, reč je o istoriji kakva je mogla da bude, s tim da su razlike
veoma suptilne i nekome ko nije makar površno upućen u istoriju mogu da
deluju i nepostojeće.
Evo šta je jedan od autora ovog romana, Mark Tepo, imao da kaže o svemu tome:
One of the comments I hear regularly when I tell people about The Mongoliad
is "Oh, well, I don't read epic fantasy." They don't mean to be
dismissive about it; they're just pointing out that, in all likelihood,
they've already checked out of this conversation and the rest is simply
going to be me talking to them while they think about butterflies or
chocolate covered bonbons or the like. I'd don't really want to be
dismissive in return, because, really, "epic" and "fantasy" are two
words that mean a lot more than the sort of thing that Tolkien wrote.
Here's
the thing: I understand labels. I understand genre marketing. I get
that people like to put things in neat little boxes so that they know
how to approach them. I also started off my career writing "urban
fantasy" books that don't have werewolves, vampires, or the undead in
them. I call the Codex books "occult noir" and no one understands what
I'm saying; I say "urban fantasy" and we have, at least, a general
starting point.
For a moment, then, let's consider this claim that The Mongoliad
is an epic fantasy. What's epic about it is the amount of research we
did. We wanted to write a Western martial arts adventure story, one that
was true to the actual fighting techniques of the time. Fighting
techniques that are, only now, being rediscovered and taught in martial
arts schools around the world. You know what? There's a lot more to
fighting with a sword than simply hitting the other guy first.
And
as we went down the rabbit hole of martial arts, we realized we
couldn't short-change the rest of the story as well. So, when we talk
about how Rœdwulf's bow is constructed and how he fires it, it's because
we dug up copies of Roger Ascham's Toxophilus, a 16th century
manual of proper construction and use of the longbow. When we talk about
the composition of the forests around Legnica, it's because we
sourced--as near as we could fathom--historical data from Polish
naturalists who are keen on the history of their local greenery. (We
also had a list of about twenty bird species that were native to the
area and we would have worked them all in somehow, but, well, we had to
draw the line somewhere.) The point is: we wanted to get as many of the
details right as we could, because history is so much, much more
fantastic than you can ever imagine.
We had a conversation once about where to file The Mongoliad.
Was it alternate history? Not entirely. Was it a secret history?
Somewhat. Did we make things up? Certainly. Did we stretch the truth a
bit? Most definitely. Our knights, for example, use techniques that
aren't entirely codified for another two hundred years (the key word
here is "entirely"); their use of armor is about fifty years ahead of
the rest of the Europe (they're bad-ass outliers, of course). And there
are things that we make up entirely (the Binders, for instance). Oh, and
the entire crypto-pagan mythology that underlies all of Foreworld?
Well, I'll argue we didn't make that up, but then again, I'm the one who has a soft spot for esoteric mystery schools.
You
could argue the difference between science fiction and fantasy is the
application of faith. The difference between regular fantasy and epic
fantasy is then, perhaps, the amount of faith you have to bring with you
when you read a story. We've written a story about medieval Europe, and
guess what? They had a much, much different baseline for faith than we
do now.
It's just an adventure story, really, a long-form novel
that illuminated a period of history that is wonderfully rich in both
its belief systems, its technologies, and its martial arts. We call our
version of history Foreworld, because it is a different
state of the world. How much you believe what we've written is up to
you, but I can tell you that both more and less of the work is true.
In which case, maybe the best way to classify The Mongoliad is to call it an Epic Historical Fantasy.
Od ovog meseca Bukspejs će dobiti neke nove sadržaje. Naime, blog neće biti posvećen samo prikazima i dužim tekstovima, već i kraćim najava i vestima. U tom duhu, evo kratkog osvrta na tri najavljena naslova, koja su mi skrenula pažnju u dovoljnoj meri da ih stavim na spisak knjiga za čitanje:
Ovog meseca nije se bogznašta pojavilo a da nije već bilo dostupno u
obliku nekog ARCa, ili da nije reprint. Doduše, što se mene tiče, ovog
meseca komotno nije moralo da izađe ništa sem Stoverovog Caine's Law -
još samo da mi dopadne šaka.
Ali zato Tor kao nenormalan hajpuje svoju novu uzdanicu iz podžanra
urbane fantastike, pod imenom Rhiannon Held i sa romanom-prvencem Silver
Andrew Dare is a werewolf. He’s the enforcer for the Roanoke pack, and
responsible for capturing or killing any Were intruders in Roanoke’s
territory. But the lone Were he’s tracking doesn’t smell or act like
anyone he’s ever encountered. And when he catches her, it doesn’t get
any better. She’s beautiful, she’s crazy, and someone has tortured her
by injecting silver into her veins. She says her name is Silver, and
that she’s lost her wild self and can’t shift any more.
The packs
in North America have a live-and-let-live attitude, and try not to
overlap with each other. But Silver represents a terrible threat to
every Were on the continent.
Andrew and Silver will join forces to track down this menace while
discovering their own power and their passion for each other.
Komentari čitalaca su krajnje loši. Naravno, meni sve vreme u glavi
odzvanja pitanje - zašto kk Tor pokušava da uđe na tržište urbane
fantastike i paranormalne romantike, kada očigledno nema urednike koji
se snalaze u tom žanru? Pomalo me podsećaju na naše izdavače, koji
biraju knjige tako što gledaju šta ima pet zvezdica na Amazonu (čast
izuzecima).
Od zanimljivih novosti izdvojio bih i dve najavljene antologije. Prva je
čedo neumornog Džona Džozefa Adamsa, koji je toliko vrstan urednik da
je čak i mene ubedio da čitam kratke priče i novele.
Other Worlds Than These by John Joseph Adams
What if you could not only travel any location in the world, but to any possible world?
We can all imagine such “other worlds”—be they worlds just slightly
different than our own or worlds full of magic and wonder—but it is only
in fiction that we can travel to them. From The Wonderful Wizard of Oz to The Dark Tower, from The Golden Compass to The Chronicles of Narnia,
there is a rich tradition of this kind of fiction, but never before
have the best parallel world stories and portal fantasies been collected
in a single volume—until now.
Table of Contents
Foreword — Lev Grossman
Introduction — John Joseph Adams
Moon Six — Stephen Baxter
A Brief Guide to Other Histories — Paul McAuley
Crystal Halloway and the Forgotten Passage — Seanan McGuire
An Empty House With Many Doors — Michael Swanwick
Twenty-Two Centimeters — Gregory Benford
Ana’s Tag — William Alexander
Nothing Personal — Pat Cadigan
The Rose Wall — Joyce Carol Oates
The Thirteen Texts of Arthyria — John R. Fultz
Ruminations in an Alien Tongue — Vandana Singh
Ten Sigmas — Paul Melko
Magic for Beginners — Kelly Link
[A Ghost Samba] — Ian McDonald
The Cristobal Effect — Simon McCaffery
Beyond Porch and Portal — E. Catherine Tobler
Signal to Noise — Alastair Reynolds
Porridge on Islac — Ursula K. Le Guin
Mrs. Todd’s Shortcut — Stephen King
The Ontological Factor — David Barr Kirtley
Dear Annabehls — Mercurio D. Rivera
The Goat Variations — Jeff Vandermeer
The Lonely Songs of Laren Door — George R. R. Martin
Of Swords and Horses — Carrie Vaughn
Impossible Dreams — Tim Pratt
Like Minds — Robert Reed
The City of Blind Delight — Catherynne M. Valente
Flower, Mercy, Needle, Chain — Yoon Ha Lee
Angles — Orson Scott Card
The Magician and the Maid and Other Stories — Christie Yant
Trips — Robert Silverberg
For Further Reading — Ross Lockhart
Ova antologija ne sadrži originalne priče, koliko mogu da vidim.
Na primer, Martinova je objavljena marta meseca prošle godine i može da
se pročita na http://www.fantasy-magazine.com/new/new-fiction/the-lonely-songs-of-laren-dorr/
Međutim, pobrojani pisci su vrhunski predstavnici onoga što braća Ameri
zovu Fantastika (to što mi govorimo SF i fentezi, a Ameri "Fantastika"
beskrajno mi je zabavno), tako da sam u iskušenju da počnem da skupljam
Adamsove antologije.
Takođe je predstavljena i antologija
The Apex Book of World SF 2 by Lavie Tidhar
[quote]An expedition to an alien planet; Lenin rising from the dead; a superhero so secret he does not exist; in The Apex Book of World SF 2,
World Fantasy Award nominated editor Lavie Tidhar brings together a
unique collection of stories from around the world. Quiet horror from
Cuba and Australia; surrealist fantasy from Russia and epic fantasy from
Poland; near-future tales from Mexico and Finland, or cyberpunk from
South Africa: in this anthology one gets a glimpse of the complex and
fascinating world of genre fiction – from all over our world. Featuring
work from noted international authors such as Will Elliot, Hannu
Rajaniemi, Shweta Narayan, Lauren Bukes, Ekaterina Sedia, Nnedi
Okorafor, and Andrzej Sapkowski.
Table of Contents
“Alternate Girl’s Expatriate Life” by Rochita Loenen-Ruiz
“Mr. Goop” by Ivor W. Hartmann
“Trees of Bone” by Daliso Chaponda
“The First Peruvian in Space” by Daniel Salvo (translated by Jose B. Adolph)
“Eyes in the Vastness of Forever” by Gustavo Bondoni
“The Tomb” by Chen Qiufan (translated by the author)
“The Sound of Breaking Glass” by Joyce Chng
“A Single Year” by Csilla Kleinheincz (translated by the author)
“The Secret Origin of Spin-Man” by Andrew Drilon
“Borrowed Time” by Anabel Enríquez Piñeiro (translated by Daniel W. Koon)
“Branded” by Lauren Beukes
“December 8th” by Raúl Flores (translated by Daniel W. Koon)
“Hungry Man” by Will Elliott
“Nira and I” by Shweta Narayan
“Nothing Happened in 1999” by Fábio Fernandes
“Shadow” by Tade Thompson
“Shibuya no Love” by Hannu Rajaniemi
“Maquech” by Silvia Moreno-Garcia
“The Glory of the World” by Sergey Gerasimov
“The New Neighbours” by Tim Jones
“From the Lost Diary of TreeFrog7” by Nnedi Okorafor
“The Slows” by Gail Hareven (translated by Yaacov Jeffrey Green)
“Zombie Lenin” by Ekaterina Sedia
“Electric Sonalika” by Samit Basu
“The Malady” by Andrzej Sapkowski (translated by Wiesiek Powaga)
“A Life Made Possible Behind The Barricades” by Jacques Barcia
Ovoga puta nema Srba (u prošloj antologiji je bio zastupljen Živković), ali zato ima Poljaka, Rusa i raznoraznih Afrikanaca.
Sve u svemu, čini mi se da imamo još pisaca pored Živkovića koji
zaslužuju da se nađu u ovakvoj jednoj zbirci. Bakić, Nešić, Jakšić, a
siguran sam i neki mlađi pisci, u ovakvoj jednoj antologiji osećali bi
se kao kod kuće. Skrobonju i Kneževića neću ni da ističem posebno, pošto
su i jedan i drugi već objavljivani na trulom zapadu.
Sinoć je u beogradskom Domu omladine održana tribina o "Plesu sa zmajevima" i drugoj sezoni serije "Igra prestola".
Premda sam pokušavao da se makar malo posvetim i seriji, publika je izgleda bila prevashodno zainteresovana da se priča o knjizi. Nisam se preterano bunio.
(U slučaju da niste shvatili, moja malenkost je bila predavač.)
Uskršnja jaja by Hexx Wolf (kolona 1) i Mission Vao (kolona 2)
Zmajska jaja by Šunka
...i na kraju cenjeni gosti.
Ukoliko neko zna ko je crnokosa devojka koja je sedela na poslednjem sedištu u levom redu, posmatrano od predavačkog stola, voleo bih da se javi. Vikao sam na nju (pošto nije znala ko je Majkl Murkok), pa bih da se izvinim.
E, tako. Tribina je - što se mene tiče - više nego uspela. Kao što vidite, sala je bila bezmalo puna, čime sam veoma zadovoljan. Sem toga, ubeđen sam da bi poseta bila još veća da je vreme bilo lepše i da tribina nije održana neposredno posle Uskrsa.
Iskoristiću priliku da najavim i svoju narednu tribinu, "Crni mačevi i beli vukovi - antiheroji fantastike", koja će biti održana negde u junu. Stay tuned for more details.
Ove dve epizode se prilično drže knjige i ne mogu reći da sam se mnogo nervirao gledajući ih. Sprovešću na grupi anketu na facebooku anketu da vidim kakav odnos oni koji su čitali sve imaju prema seriji, budući da nalazim da mi je često epizoda dosadnjikava. Jeste radnja sporija dok se stvari zahuhtavaju, ali mi je strahovito žao što one sitne detalje i razmišljanja koja sve čine zabavnim čak i kada se ništa ne događa u seriji jednostavno ne možemo da imamo. Takođe se pitam na šta li će sve ovo da liči kada bude bilo još više likova ako stignu ikada do četvrte i pete knjige.
No kada smo već kod toga, serija je stigla do treće sezone, ali se još ne zna zapravo na šta će to da liči. Biće deset epizoda, to je sigurno no još uvek nema nikakve zvanične potvrde da će to biti samo deo treće knjige. Mnogi se pribojavaju da će skoro sve biti nabudženo u tih deset epizoda.
Elem da se vratimo na same epizode. Jara/Aša mi je bila mnogo bolja dok smo samo videli slike glumice, ali stav joj je prigodan, dok mislim da je promašaj što su Bejlonu dali da nosi haljine, ne izgleda kao surovi pirat nego kao matora usedelica. Brijena mi je za sada prilično dobra, deluje nezgrapno i smotano za ženu i jedva čekam da vidim kako će kasnije sve to da izgleda kada bude imala malo više fejstajma. Mardžeri je umesto smerne device ovde neskriveno najveća visokorođena drolja za koju odmah saznajemo da je samo zvanično devica, a kako i ne bi bila kada ima dekoltee do ispod pupka. No scena koja me je u trećoj epizodi uzdrmala je neuspešan seks između Renlija i nje, kada imamo predloge: „Ajd ti mene zguza pa se pretvaraj da sam moj brat“ i „ajde u trojku da bi ti moj brat pomogao da se uspališ“. Što vole da ubace koliko su provokativni i kao smeli, sve bez razloga. Pojavile su se šale na internetu kao recimo meme sa Frajem:
Eksplicitnost i potreba da se sve nacrta mi ide na živce, a u poslednje vreme je sve zastupljenija. Slično je bilo i u BBCijevom Šerloku gde ništa ne može da bude ostavljeno otvoreno za tumačenja, nego se sili konkretno rešenje i objašnjenje. Tako imamo i veoma otvorenu scenu seksa Melisandre i Stanisa, a sve iz potpuno pogrešnih razloga (Melisandra Stanisu obećava sinove ako je opali) i to na sred stola u obliku mape Vesterosa što verujem da su mislili da je sjajan simboličan momenat.
Kad smo već kod Stanisa, siguran sam sada da ga tvorci serije nimalo ne simpatišu, budući da je potpuni promašaj. Izgleda kao izmanipulisana budala koja pola vremena ne zna šta radi, a karakter Davosa je takođe omašen. Znam da se ponavljam, ali Davos bi bio bolji Stanis.
Imamo pomalo simplifikacija u priči u Arijinom delu, gde ih Amori Lorč (bio sam uveren da će da ga preskoče i stave Planinu da obavlja posao za obojicu), odmah sve pohvata i tera u Harenhal. Isto tako Šae nije skrivena po bogatim vilama, no iz palate se ne mrda, od Tirionovih odaja odmah skače u ulogu Sansine služavke.
Mnogima je zasmetao onaj veštački napravljen klifhenger na kraju druge epizode, gde Kraster opauči Džona nakon što dete preda Tuđinu. Meni tu najviše smeta Tuđin, kojeg su morali da ubace čisto da ne zaboravimo da oni postoje.
Da ne bih za sada ove spore epizode previše hejtovao, pozivam vas na večerašnju tribinu u Lazaru Komarčiću na kojoj ćemo da diskutujemo i o petoj knjizi i o seriji. Kao i uvek, mesto je prvi sprat Doma omladine, kod American Cornera, a vreme je sedam časova.
Nešto malo vremena deli nas od druge epizode druge sezone serije "Igra prestola" - bar one koji nisu skinuli i pogledali epizodu koja je procurila na internet. Moj mladi i perspektivni saradnik, High Duke aka Srđan Ajduković, čije vreme tek dolazi, već je dao svoj komentar na prvu epizodu ovogodišnje sezone, te se ja ne bih preterano bavio njom. Jedino ću sa zadovoljstvom napomenuti da je produkciona vrednost u svakom smislu porasla i da serija sazreva i u većoj meri živi svoj zaseban i poseban život u odnosu na književne predloške. Po meni, to je dobra stvar - pošto u takvim okolnostima niko ne gubi, već svi dobijaju. Poklonici Martinovih knjiga imaju prilike da vide ili neke nove stvari, ili stare stvari iz potpuno novog ugla, dok fanovi serije imaju prilike da sebi otkriju književno izvorište spektakularnih prizora sa svojih malih i nešto većih ekrana (pri čemu ne mislim na nasumično ubačene sise i dupeta, da budem vulgaran, na čemu HBO izgleda insistira u svim svojim proizvodima).
Prošle godine prepustio sam Srđanu da se bavi mikroanalizama pojedinačnih epizoda, dok sam ja pisao o širem društvenom značaju koji ova serija ima. Tada sam mislio da sam rekao sve što je imalo da se kaže i da će premijera druge sezone "Igre prestola" proći bez zajedljivih napada glavnotkovskih kritičara, koji su na govnjiv nož dočekali prvu sezonu.
Ispalo je da sam pogrešio.
Njujork tajms je u svojoj kritici prve epizode druge sezone opet pokazao krajnje nerazumevanje vremena u kojem živimo. Snishodljivi komentar da "je "Igri prestola" potrebno da proširi svoju bazu poklonika van tipova koji igraju Dungeons & Dragons" uvredljiv je toliko da sam ja ostao bez reči. I to čitavih nedelju dana.
Srećom, neko je odgovorio umesto mene. Ne neposredno. Ne u direktnoj vezi sa "Igrom prestola". Dapače, uveren sam da je samo moj migrenozni mozak doveo te dve stvari u vezu. Ali odgovor je dat.
Stiven Hoking je gostovao u The Big Bang Theory.
Ako se pitate kakve to veze ima sa Game of Thrones - objasniću vam. The Big Bang Theory je serija koja slavi geekovštinu. To je serija koja jasno i glasno kaže It's Good to Be a Geek! Tokom pet sezona koliko traje, BBT se dotakla kompjuterskih igara, tipa World of Warcraft i Old Republic, televizijskih serija poput Star Trek, društvenih igara kao što je pomenuta Dungeons & Dragons, pa na kraju i Game of Thrones. Ali to je takođe serija o međuljudskim odnosima i o prijateljstvu, o tome šta znači biti čovek, o tome koliko nauka doprinosi svakodnevnom životu svih stanovnika ove planete - od žitelja beogradske Silikonske doline, pa do matorih drtina (makar mentalnih matorih drtina) koji za novine koje imaju sve manje kredibiliteta i koje se sve manje čitaju pišu o nečemu što ne razumeju, niti žele da razumeju. E - u toj seriji gostovalo je više nobelovaca po ispisanoj reči scenarija nego što je pristojno i na kraju je gostovao i najbrilijantniji um današnjice, a verovatno i jučerašnjice i sutrašnjice. Svojim gostovanjem, Stiven Hoking je dao eksplicitan blagoslov na humor, na vedrinu, na ushićenje duha i mašte - što je jedina stvar kojom će ovo bedno čovečanstvo moći da se ponosi kada se Bog jednog dana vrati sa službenog puta i povuče vodu po izlasku iz WC-a.
Niko nema prava da se sprda sa time; niko nema prava da ponižava te silne ljude za koje je Game of Thrones uzlet mašte. Niko nema prava da ženi od pedeset godina koju sam video u gradskom prevozu kako čita "Igru prestola" zabranjuje da to čini, samo zato što ona nije D&D geek, ili pak direktoru jednog od sektora jedne od naših velikih banaka da hvali "Gospodara prstenova". Svođenje miliona ljudi na stereotip je prvi korak ka fašizmu - i to ne želim da prihvatim.
Cenjena gospodo, da vam pojasnim neke stvari: Živite u milenijumu koji su oblikovali ljudi koji se prezivaju Gejts, Džobs, Pejdž - pa i Hoking - ali i Klark, Asimov, Herbert. Živite u društvu čije košmare beleže King i Gejmen, čije bajke piše neko ko se preziva Rouling. Sve vaše mastilo postalo je bezvredno, ništavo, beznačajno. Vi ste jalov ostatak neandertalskog doba u kojem ženku dobija buzdovan sa buzdovanom. Žao mi je, ali u današnje vreme najbolje ribe jure geekove koji umeju da čitaju binarni kod.
Vaše leto je prošlo. Zima je došla - a novine služe za potpalu.
Game of Thrones je opet sa nama, internet je prepljavljen komentarima, twitter mi se zabagovao od silnih tvitova o seriji. Nakon silnog hajpa, biće zanimljivo pogledati cifre gledanosti u odnosu na prethodnu sezonu i konkurentne kablovske serije. Ono što ću ja raditi drugačije ove sezone je, nadam se, manje pljuvati i cepidlačiti. Kao prvi korak u celoj priči, ove godine nisam pročitao Sudar kraljeva neposredno pre gledanja serije kao što sam to uradio sa Igrom prestola, što bi trebalo da mi malko distancira seriju u odnosu na izvorni (i još uvek neuporedivo superiorniji) izvorni materijal. Posle prve sezone sam i već naviknut na raznorazne izmene, odstupanja, pa i na glumce koji mi deluju pogrešno. Jedna od stvari koje me najviše zanimaju je ono što i samog Martina najviše brine, a to je domino efekat. Svaka mala promena u seriji će verovatno morati da se debelo zakrpi da bi se neke kasnije stvari uklopile, podrazumevajući, naravno, da će serija da teži da isprati knjigu, pošto bi suprotno bilo prilično besmisleno.
Elem, u novoj sezoni dobijamo gomilu novih lica koja treba da se dokažu. Najviše sam skeptičan u pogledu Lijama Kaninghema,Stivena Dilejna koji igraju Davosa i Stanisa. Od početka sam imao utisak da je trebalo da igraju zamenjene uloge i prva epizoda nove sezone me je za sada samo učvrstila u tom mišljenju. Stanis je delovao pomalo nesigurno i razmaženo, i ne mogu da se otmem utisku da bi Lijam Kaninghem bolje preneo tu Stanisovu neumoljivu beskompromisnost. Melisandra mi za sada ne smeta, budući da sam se nekako unapred pomirio sa činjenicom da će biti nemoguće dočarati Melisandru kao i u knjizi i da će Karis van Houten imati neostvariv zadatak. No, svi ovi glumci su se pojavili prilično kratko pa ću pre konačnog suda da sačekam da se njihova priča malo više razvije.
Da na sekund ostavim glumce na miru i pohvalim poboljšanje u produkciji. Svašta mi je delovalo mnogo bolje, a čak i užasno skraćena verzija patetičnog turnirčića održanog u čast Džefrijevog imendana je uglavnom prenela atmosferu. Dubrovnik je po onome što se do sada videlo fantastičan izbor za Kraljevu Luku i jedva čekam da vidim više grada. Druga stavka: perike. Neko je očigledno uzeo drugog vlasuljara budući da Sersejina kosa konačno deluje prirodno, a ne kao plastikaner natakaren za jeftini kostim. Čak su i posvetleli obrve Lini Hedi, tako da ni to više ne odudara. Sto u Zmajkamenu u obliku mape Vesterosa me je oduševio, pošto sam se plašio da će to biti jedna od preskočenih stvari, preskupa za pravljenje, a bez neke posebne isplativosti, ali mi je neizmerno drago što su se otvorili u tom pogledu. Sam Zmajkamen je koncipiran malko drugačije, umesto velike tvrđave sa ogromnim skulpturama zmajeva, na špici se ovde vidi da je ceo zamak u obliku zmaja raširenih krila. A ni drugih motiva zmajeva ne manjka, tako da sam u tom pogledu zadovoljan.
Još draže mi je bilo što do pred sam kraj nije bilo nikakve sekspozicije, ali onda smo bili odvedeni na još jedan kratki kurs za kurve: Zvučni efekti na radu, čisto da se maše malo sisama i da se pokaže malo brutalnosti, jer im se može. Tako da među uglavnom golim prostitukama imamo Janosa koji ubija Baru, ćerku pokojnoga kralja Roberta. No, ne bunim se protiv scene, pošto mislim da do sada nismo imali dovoljno prilike da Janosa dovoljno zamrzimo u seriji (ne, nismo!) samo mi smeta još jedna suptilna promena u odnosu na knjigu. Iz razgovora u prestonoj dvorani kada Džofri sazna za kopilad, možemo da pretpostavimo da je ubistvo sve Robertove dece Džofrijeva ideja više nego Sersejina. Što se same scene tiče, iako prilično izmišljena a Džofri u njoj bahata kretenčina kao i ranije, moram da mu odam priznanje na redekoraciji prestone dvorane pošto su me puzavice na stubovima užasno nervirale celu prvu sezonu.
Na Deninoj strani sveta imamo sjajnog Drogona. CGI zmajici prevezilaze sva moja očekivanja. Verovatno će biti daleko teže napraviti ih kada budu bili veći, ali za sada su savršeni. Kod Deni imamo eh, žao mi konja trenutak, kada njena srebro umire od patnje po pustinji, rekao bih po sećanju, umesto Doree, tako da me zanima da li za nju imaju na umu neke buduće golotinje ili neku brutalnu smrt.
Kao što se moglo zaključiti iz silnih trejlera, ni ove sezone ne vidimo Brzorečje, tako da Džejmi ne čami u prljavoj smrdljivoj tamnici, već ga vucaraju u drvenom kavezu gde god da idu. U razgovoru između Roba i Džejmija se pojavljuje i porasli Sivi Vetar za kojeg ne mogu tačno da utvrdim da li je CGI ili je uvećan običan vuk pa nakalemljen u kadar, no ovo drugo mi deluje verovatnije. Kraster je potpuno drugačiji od onoga kako sam ga zamišljao, ali i sjajan, potpuno uspeva da prenese sve što Kraster treba da bude.
Iako je Piter Dinklidž dobio silne nagrade za Tiriona, još uvek se muči da ubode britanski akcenat, i iako je potpuno uspeo da iznese Tirionovo samozadovoljstvo na Sersejinu reakciju, izgovor mi još uvek pomalo smeta, mada sam sada već sklon da ga pripišem nekoj osobenosti njegove izbedbe.
Od Roba, tj. Ričarda Madena očekujem velike stvari u ovoj sezoni, pošto me je oduševio u King in the North fazi prethodne. Ariju vidimo na blic samo na kraju, što je i bilo za očekivati budući da su njeno „regrutovanje“ za Noćnu stražu prebacili iz druge knjige na kraj prve sezone. Pošto je u pitanju tek početak druge sezone, proći će opet period postavke priče, ipak imamo mnogo novih likova i lokacija sa kojima prvo treba da se upoznamo. Renlija još nismo ni videli, a tek treba Teon da stigne do svog dragog tatice.
No, za kraj sam ostavio sebi svojstvenu pljuvačinu bez koje ne mogu, izgleda. Ponekad se pitam da li iko razmišli makar pet sekundi pre nego što ubaci neku izmišljenu scenu. Scena u kojoj Maloprstić preti Sersej i ona njemu demostrira svoju moć, jedna je od većih idiotskih dodataka, odmah nakon toga što majstor Igre prestola i mahinacija otkriva random kurvama koje se pesničaju, svoju tužnu priču. Poenta Maloprstića jeste što je pokorni sluga sve vreme. Ovde moraju da napomenu publici da je on zajeban i da može svašta da napravi, a ovako bi svako njegovo buduće delo moglo i da se pripiše razmišljanju: ti si meni našla da pretiš, kučko Lanisterska.
Plus Shae koju je Tirion doveo pravo u ni manje ni više nego u palatu i Kulu kraljeve desnice. Zaboga, ako je Tirion nešto radio, to je da se paranoisao da će neko da je otkrije i iskoristi protiv njega. Zar nisu mogli samo da izmeste sve u neku visoku krčmu sa relativnim pogledom na grad?
Tu je i neizbežna kurva sa severa, Roz, koja je već izgleda postala jedna od glavnih u Petirovom bordelu, tako da se pomalo pribojavam da će da postane jedan od vitezova kraljeve garde do kraja sezone.
Za kraj vas ostavljam sa poslednjim promotivnim videom koji je izašao: