Претражи овај блог

петак, 18. децембар 2009.

RAŠOMON - Riunosuke Akutagava



VIZIJA PAKLA NA ZEMLJI


by Angel of Blasphemy

Rašomon („Plavi Krug“, 2003.) zbirka je najboljih pripovedaka japanskog majstora kratke priče Akutagave, čoveka koji je, poput još jednog velikana japanske knjižvnosti, Jukia Mišime, život okončao po sopstvenom izboru. Imao je svega tridesetpet godina i ostavio je za sobom oko 150 priča.

Onima kojima je engleski jezik i posao i zadovoljstvo, biće interesantno to da je Akutagava završio studije engleske književnosti i da je napisao veoma cenjenu Studiju o Vilijemu Morisu, sa kojim je delio široko opšte obrazovanje i interesovanje za narodna predanja i srednjevekovne običaje. No, većini je poznat iz špice čuvenog filma japanskog reditelja Akire Kurosave (izvinjavam se unapred za digresiju, ali ne mogu da ne napomenem da je dotični gospodin moj omljeniji reditelj) – Rašomona. Kurosava je majstorski adaptirao elemente nekoliko Akutagavinih priča, sa posebnim naglaskom na priču pod nazivom „U čestaru“. Naravno, ova je objavljena u zbirci o kojoj govorim i smatra se jednom od najboljih koje je Akutagava napisao.



No, hajde da zanemarimo biografiju i pređemo na stvar – zašto bi trebalo da pročitate barem neku od Akutagavinih priča?
Odgovor na to je: zato što ćete sigurno pronaći nešto što vam je interesantno u mnoštvu tema koje Akutagava obrađuje. Cinični ste kritičar države i društva? Nema problema. U Akutagavinim pripovetkama „General“, „Džigokuhen“ ( u prevodu „Vizija Pakla“), „Džašumon“ (u prevodu „Lažna religija“), i recimo „Rašomon“ pronaćićete žestoku kritiku tradicionalnih japanskih vrednosti, pažljivo utkanu u osnovnu liniju samih priča. Kada bolje pogledamo, to nije loše, jer većina nas, usudiću se da kažem Evropljana, zapravo nema pojma o pravom japanskom načinu života, a kamoli o njegovoj negativnoj strani.
Prosečno obrazovan Evropljanin o Japancima zna u vrh glave tri stvari: 1. na odmore dolaze u povećim grupama i uvek nose tonu hi-tech uređaja – valjda pokazuju time da su ih dve atomske bombe samo ojačale; 2. Sony, Toyota i onaj glupavi auto-konzerva Smart ; 3. u filmu/knjizi „Dnevnik Bridžit Džouns“, Mark Darsi je bio oženjen Japankom, što je njena majka prokomentarisala: „Japanci...znaš, draga, veoma okrutna rasa“.
Malo obrazovaniji Evropljanin je čuo za fugu i suši, zna za pesmu Alphaville-a, „Big in Japan“, čuo je nešto o samurajima, geišama i zen-budizmu, prelistao koju mangu, pogledao poneku animu sa decom, pa im usred epizode isključio TV kad je video da tamo ima svega samo ne materijala pogodnog za mlađe maloletnike; ponekad popuni koji sudoku na putu do posla, pogleda onu humorističku emisiju Sasuke... i da, gledao je onaj glupi film „Poslednji Samuraj“ (glupi zato što: a) imam pravo na subjektivnost; b) u njemu igra Tom Kruz koga tolerišem samo u Kišnom čoveku; c) je to holivudska travestija briljantne japanske kinematografije bazirane na Kabuki teatru).
Sledeći nivo normalno zauzimaju oni što ih je neko nekad lepo opisao rečenicom: „Nema budale do školovane“. To su, logično, oni manijaci što se akaju sa čitanjem (prepoznajemo li se?). Oni su zaista nabavili neku dobru knjigu o Bušido kodeksu, redovno balave na katanama koje se mogu naći na Google Images, čitali su Pet prstenova Musašija Mijamote, uživaju u japanskoj kinematografiji, pažljivo prate rad Kentara Miure, interesuje ih Noh-drama, pa znaju da Hannya nije marka japanske kisele vode ili poklič Džekija Čena (koji nije Japanac, bre! – pardon za ovaj dijalog sa mojim neprijateljima); u stanju su da noć provedu nad jednim haikuom; vole da nauče nešto novo o japanskoj mitologiji, religiji i vezi ovih sa sumo rvanjem i nošnjama; skloni su tome da oproste Japancima zverstva počinjena u Šangaju na konto toga da je analnost njihove tradicije u mnogome doprinela tragediji... No, kako god okrenuli ni ovi treći pojma zapravo nemaju o tome šta je to Japan. Zato što nisu Japanci. Toliko je jednostavno.

Ako hoćete da donesete nekakav sud o pravom Japanu, probajte da obratite pažnju na ton naratora ovim pričama. Kada to uradite, porazmislite o osećanjima koja u vama izazivaju pojedine naratorove fraze koje Akutagavi služe kao osnovni akord. Možda će vam čak biti jasnije zašto je jedan izvrstan intelektualac u najboljim godinama života odlučio da popije preveliku dozu barbiturata. Ih, rećiće neki, pa piše tamo na Wikipediji da je patio od anksioznosti celog života i da je u porodici njegove majke bilo duševnih bolesnika...Tačno, ali, pokušajte da sagledate širu sliku – koliko tačno sposobnost opažanja loših manira sveta u kome živite i kulture u kojoj ste rođeni, nerazumevanje okoline i vrhunska obrazovanost mogu da utiču na to da se loš genetski sklop otkači? Ako tome dodate potpunu nemoć da išta od svega što vas tišti promenite iz korena (a nije da niste probali, jeste i te kako, u svim svojim delima), mislim da ste smućkali smrtonosni koktel potpunog očajanja i kupili kartu za groblje.



Nemojte se plašiti, nije Akutagava samo puki depresivac koji u nešto uvijenijoj formi jadikuje nad ispraznošću kulture kojoj pripada. On pokazuje, kao i svaki pošten disident, da neprijatelja morate dobro upoznati pre nego što mu zadate udarac. Zaista ćete naučiti dosta o japanskim običajima i verovanjima iz ovih priča. Dokaz za to je prosta činjenica da je prevodilac ove zbirke na skoro svaku stranu bio prinuđen da ubacuje fusnote u kojima se pojašnjavaju određeni termini koje Akutagava sasvim normalno upotrebljava. Istina je da ovo donekle opterećuje sam tekst i blokira slobodan tok priča, ali verujte, i ova ekipa „manijaka“ koje sam pominjala u kontekstu trećeg stupnja zainteresovanosti za japansku kulturu, ne bi možda izdržala da na svakih par minuta okreće rečnike ili kopa po Internetu tražeći odgovor na pitanje: „A šta je sad ovo?“. Eto koliko mi zapravo znamo o Japanu, te stoga veliko hvala prevodiocu i izdavačima što su odradili taj posao umesto nas i što su nam priredili jednu zbirku za gotovane – naše je samo da pratimo tekst....i fusnote.

Akutagava ne preza ni od zadiranja u ljudsku intimu –po modelu Love Will Tear Us Apart, kako rekoše onomad Joy Division. Nemojte mi reći da ste očekivali Fields of Gold od ovog našeg depresivca? Pa gde ima da njegovi likovi trčkaju po njivama u sumrak i zaklinju se na večnu ljubav? Nije Akutagava Sting koji je upravo otkrio tantrički seks i Šekspirove sonete (i to one veselije). Akutagava na ljubav gleda sa one okrutne strane sukoba između dužnosti i osećanja, u kojoj se osećanja zbog kojih je dužnost pogažena obavezno izgube kada se shvati kolika se cena zapravo platila za gotovo zanemarljivu sreću. Glupo mi je da vam ovde pišem filozofski traktat o poimanju ljubavi na Istoku, o odnosu budizma prema ovozemaljskom i slično... Umesto toga, pogledajte film Akire Kurosave „Haos“ (baziran inače na Šekspirovoj tragediji „Kralj Lir“) i razjasniće vam se malo istočnjačko poimanje ljubavi (i videćete da je šekspirovski tragično mala beba u poređenju sa Kurosava-tragičnim).

U svakom slučaju, od srca preporučujem ovog sjajnog pisca. Istina je da ćete nakon čitanja možda biti u najmanju ruku začuđeni tim „drugim Japanom“. Preispitivaćete možda ono divljenje koje ste pokazivali prema samurajima... Zapitaćete se možda: „Zar je svuge isto da-ne-kažem-šta...pa ima li, bre, išta sveto na ovoj planeti?“ Ali neka...sva ova pitanja vrede. Jer kao što biva u dobrim starim japanskim legendama, pisac ponekad prekine svoju povest negde pred sam kraj – razlog: nepoznat. Ali mogućnosti koliko vam duša ište. Što za interpretaciju, što za ispisivanje tog kraja. Na vama je samo da se prepustite toku kojim vas nosi duh –a tu već nema mesta kompromisima.Pakao ili Raj, birajte sami...i snosite odgovornost za svoj izbor.

3 коментара:

  1. "...rad Kentara Miure" Za ovo imaš piće ako ikad budeš dolazila u Banja Luku :D I da, možeš li mi samo reći izdavača Akatsugavinih dela?

    ОдговориИзбриши
  2. U Beogradu se mogu naći dve knjige: "Rašomon"- izdavač Plavi Krug(Neven) i "Rašomon i druge priče"- izdavač Rad. To je ono što sam uspela da pronađem po beogradskim knjižarama...Englezi su izdavali i pojedinačne pripovetke, a Penguin ima zbirku "Rashomon and Seventeen Other Stories", tako da i to možeš pogledati. Možda je čak ovo englesko izdanje najobimnije na tržištu.
    Hvala za ponudu, ali moram priznati da su mene moji dragi drugovi relativno skoro upoznali sa Miurom i kako mi se dopalo, reših da to ubacim njima u čast... :))

    ОдговориИзбриши
  3. Pa povedi i drugare :D I hvala, najverovatnije uzimam to englesko izdanje :)

    ОдговориИзбриши