Претражи овај блог

среда, 30. децембар 2009.

KOSINGAS II – BEZDANJ – Aleksandar Tešić

by High Duke


Kao prvo, iskoristio bih priliku da čestitam rođendan gazdi ove knjigoljupške izbe i poželim mu još mnogo uspeha na svim planovim, slatku patnju neodlučnosti koju od desetina knjiga koje ga cekaju na polici da pročita (ili prevede) i ostvarenje nekih njegovih novogodišnjih želja.

Onda stižem do vas, naših vernih čitalaca, čiji broj će, nadamo se, nastaviti da raste u sledećoj godini. Pošto će ovo verovatno da bude moj poslednji unos na blogu za ovu godinu, poželeću vam svima srećnu Novu godinu ispunjenu dobrom literaturom, stabilnim internetom i prepunim policama knjiga (opciono i dobrom kavurmom koje je ove godine izgleda bilo malo manje nego što je poželjno, no kavurma će biti pomenuta kasnije).




Bezdanj

Pri prikazu neke knjige, uvek je nekako lakše pomenuti loše stvari u njoj, dok one dobre često budu zanemarene. Tako su moje zamerke na prvi deo Kosingasa možda progutale ono dobro u knjizi, zato ću se potruditi da sada istaknem više kvaliteta.

Drugi deo Kosingasa, Bezdanj, neposredno se nadovezuje na kraj priče iz prvog dela, ali sam početak knjige je Gavrilova priča o nedaćama koje je preživeo u Hadu dok je još bio mlađani monah, kao i kako je stekao Kurjaka. Had i svet u kome žive psoglavi i todorovci po njegovom opisu neodoljivo podseća na Forgotten Realmsov Underdark (što uopšte nije loša stvar), prenoseći uspešno klaustrofobičnu i mučnu atmosferu podzemnih svetova kroz koje je Gavrilo prošao.

U nastavku romana, naši junaci, Gavrilo i Marko, u pratnji Deroma, bića posrbljenog naziva Čentavr, i naravno vernih atova Coke i Šarca, nastavljaju putešestvije najmračnijim i mističnijim predelima srednjovekovne Srbije. Ovaj put Tešić uspeva da uspostavi mnogo bolji ritam avantura i susreta, koji je u prvom delu bio pomalo monoton. Takođe predanja i legende iz kojih vuče inspiraciju postaju malo opskurnija i manje poznata čitaocu, a neki od njih su izuzetno originalno obrađeni, tako da se gubi utisak iz prvog dela, a to je da su od Čajkanovića uzete najpoznatiji obredi, predanja i verovanja i pretočena u roman. Verovatno je razlog to što je u prvom delu autor već predočio i ustanovio atmosferu sveta (Srbije) koju želi da dočara, dok je želeo da drugom knjigom ustvari pokrene pravu priču.

U Bezdanju srećemo veliki broj novih mitoloških i legendarnih stvorenja koja ne potiču samo iz slovenske mitologije. Zapravo ne radi se samo o stvorenjima već o preuzimanju raznih motiva iz mitova drugih naroda i prilično vešto uklapanje njih u smislenu celinu, što je za svaku pohvalu. Ima pomena zmajeva, aždaja i ala, u njihovim tradicionalnim svojstvima. Kao što i sam autor kroz Gavrila objašnjava, zmaj je pod uticajem severnijih mitologija i njihovog tumačenja u hrišćanstvu u fantastici često predstavljen kao jedno od najopakijih bića, često poistovećen sa demonom ili đavolom, ali kod nas se pravi distinkcija između zmaja i aždaje, koja je htonsko zlo biće, dok je zmaj kao solarno biće, zapravo njen neprijatelj i ne po prirodi zao.


Takođe dobijamo malo bolji uvid u to šta su vilenjaci i vidimo da su zapravo bliskiji uobičajenim tolkinovskim vilovnjacima nego što se to u prvi mah dalo pomisliti, takođe susrećemo se i sa patljucima koji osim preterane želje za veseljem i malog rasta (još manjeg rasta) takođe imaju većinu odlika patuljaka koje svi znamo iz raznih drugih dela. Takođe, pojavljuju se i jednooki divljani u kojima nije teško prepoznati kiklope, ali i neka nova stvorenja koja su barem idejno potekla iz slovenskog nasleđa kao što su zduhači i karakondžule.

Ova knjiga pruža još zanimljivih informacija o ustrojstvu starog sveta, a naročito o paganskoj prošlosti koja odumire i starim, mračnim božanstvima koja još uvek itekako fizički prisutna u svetu.

Likovi su takođe produbljeni i prikazane su njihove promene kao posledice muka kroz koje su prošli, kao kod Marka koji postaje sve ozbiljniji i zreliji, ali i usled međusobnog uticaja koji junaci imaju jedni na druge. Arhaičnost jezika je bolja nego u prvom delu, ali neki momenti još uvek pružaju momente urnebesne zabave kao u sledećem citatu kojem nisam mogao da odolim:

„...Pokuša iz trzaja da ga izvuče, ali ne mogaše isprva, već otkri nebranjenu ruku meni, pa ja zmahnuh Jarovitom i, kao kavurmu da sečem, otfikarim mu ruku, koja osta na štitu!

(napomena: slika je iz života, takoreći od pre dva dana)

Ne može da se ne pomene i sjajna oprema knjige, fantastične kolor ilustracije u sredini koje me svaki put kada ih vidim oduševe. U svakom slučaju, utisak koji Bezdanj ostavlja je pozitivan, i moja pretpostavka iz prikaza prve knjige se ostvarila, budući da je autor uspeo da se u velikoj meri poboljša, pretežno jačom pričom i veštijim uklapanjem raznih elemenata. Nadajmo se da će se to nastaviti i u trećem tomu, koji pretpostavljam da ponovo možemo očekivati u oktobru sledeće godine.

1 коментар: