Претражи овај блог

субота, 28. новембар 2009.

LAMENTATION - Ken Šols



Pažljivi čitaoci Bookspacea primetili su moje jadikovanje nad tužnom činjenicom da više nema dobrih romana novih pisaca ma kakve fantastike. Gotovo kao da svi čekaju da Martin otegne papke, po ugledu na Džordana, i da Erikson objavi novi roman, a usput razmišljaju kako da unovče još jednu vampirsku limunadicu. Čak se i neki uspešni pisci epske i naučne fantastike okreću urbanoj fantastici, valjda u pokušaju da zarade pare za nova kola ili šta li već. Pomenuću samo Stiva Stirlinga i Denijela Ejbrahama.

Od zvezda i zvezdica u pokušaju nismo dobili bogzna šta. U toj grupi pisaca, koje ja zovem "mlađom generacijom", istakli su se na prvom mestu Senderson, pa potom Rotfas, Linč, Aberkrombi i Darham - s tim da je samo prvi (i polovično drugi) sopstvenim snagama izgurao svoj uspeh. Ovi sa začelja plod su marketinškog ispiranja mozga koje su izdavači sproveli nad čitaocima, a sve u nadi da će pronaći novog Džordana, Martina ili Gudkajnda. Kao što rekoh, Senderson je izuzetak - po tome što je prilično originalan i zanatski ispeglan. Ali nije uzbudljiv. Nije inspirativan. Senderson je "jak vrlodobar 4+" klinac, koji fakultet završava guzicom, a ne klikerom. Nije pisac koji vas tera da sa prijateljima prepričavate stranice njegovih romana i nagađate šta će biti s likovima u narednoj knjizi. A vrh je ponude... E pa nije.

Vrh ponude mladih pisaca je Ken Šols. Najpre, Šols ispunjava dva najvažnija uslova da bude veličanstven fantasta - debeo je i ima bradu. Verujte, to su jako bitni uslovi za svakoga ko se bavi fantastikom. Potom, pre nego što je počeo da piše romane zanat je ispekao na kratkim pričama. Za sada ima nešto manje od osamdeset priča i u njegovim romanima se zaista vidi uticaj kratke forme. Dapače, MPW u Šolsovim romanima gotovo i da jesu kratke priče, mesto dugačkih poglavlja kakva smo navikli da čitamo kod Džordana i Martina. Ali o tome nešto kasnije.



Prvi Šolsov roman, kojim počinje serijal Psalms of Isak, nosi naslov Lamentation. Na prvi pogled roman pati od niza falinki – uprošćena poetika, površan world building, sistem magije koji je pristutan tek u naznakama i kojem se ne posvećuje previše pažnje – međutim, po završetku poslednje stranice nameće se neizbežan zaključak da su sve te mane i nedostaci zapravo velike prednosti Šolsovog prvenca. Naime, pisac ne opterećuje ni sebe ni čitaoca komplikovanom predistorijom sveta u kojem se radnja odvija. Već u prvim poglavljima jasno stavlja do znanja čitaocu da je njegov svet zapravo naš svet, samo milenijumima u budućnosti, u kojem je u jednom trenutku nauka imala primat, da bi je nakon neimenovane kataklizme zamenila magija, koja je opet izazvala svojevrstan smak sveta, da bi je zamenio neobičan društveni poredak, u kojem i magija i nauka-tehnologija igraju ulogu arheoloških bauka, pod strogom kontrolom kvazireligijske organizacije, koju je pisac stvorio očigledno nadahnut katoličkom verzijom hrišćanstva.



Ovakva postavka romana po nekima je kopija Bruksove Šanare, međutim takav stav je pogrešan. Šolsov serijal je sasvim očigledno omaž Džeku Vensu i njegovoj Dying Earth. (Prava je šteta što se nijedan od naših velikih izdavača nije rešio da Dying Earth predstavi u prevodu srpskom čitalaštvu. Možda će nakon Hauarda i Lavkrafta Vens biti sledeći klasik fantastike objavljen u luksuznijem izdanju za srpsko tržište – bar se nadam.)

Lamentation je u poređenju s Martinovim ili Eriksonovim romanima uprošćen do najveće moguće mere. Zapleti su naizgled površni (ali se taj utisak već u narednom romanu raspršuje) – ali to ostavlja neverovatan manevarski prostor za karakterizaciju likova. Šols se i tu pokazuje kao lakonski pisac. Njegovi likovi bi nekom drugom piscu bili tek skice za dalju razradu, ali to mu nimalo ne smeta da opiše izuetno uverljive i životne protagoniste i antagoniste, krajnje nesvakidašnje i egzotične, koji neodoljivo podsećaju na Zelaznijeve. Isprva se može učiniti da su likovi stereotipni i plitki, ali se čitalac jako brzo stopi s njima, uviđajući da je pisac namerno izbegao zamršene priče i sudbine, opredeljujući se za varljivu haiku jednostavnost karakterizacije, sa tek primesom stila Džejmsa Herberta u Dini.

Na kraju, ne može se reći da je Lamentation doneo nešto novo žanru. Šols ne može ni da prismrdi Eriksonu, a pisac njegove generacije – Senderson – kudikamo je originalniji i maštovitiji. Međutim, Šolsov stil i zanos iznenađujuće osvežavaju i pružaju uvid u drugačiju fantastiku. Lamentation je na tragu najvećih romana sajens fentezija, koji je nekada bio najkomercijalniji iskaz svih mogućih žanrova i podžanrova fantazijske književnosti. U nešto malo ispod 400 stranica, Šolsu je pošlo za rukom da ispriča uzbudljivu i maštovitu pripovest, da čitaoca saživi s likovima zanimljivim i upečatljivim, te da postavi scenu za veličanstven nastavak, Canticle. Verujte, ovaj serijal i ovog pisca valja imati na umu.

4 коментара:

  1. Ova recenzija je toliko pristupacna da sam u jedan mah pomislio da bi se Solsa zbilja negdje valjalo i domoci. Medjutim - sajens fentazi u nastavcima [kada su njegovi romani u pitanju] - not my cup of tea, unfortunately. Svakako podrzavam svaki txt u kome nije prisutna rijec 'pitak' ili bilo kakva njena morfoloska varijanta/oblik.

    Ipak, ocekivao sam Kingovu recenziju, prije svega. Kako sam i sam tek na kraju prve trecine toga romana koji je, inace, odavno - po mojoj racunici - trebao da bude procitan, htio sam prevashodno da provjerim da se i ti slucajno nisi spotakao o, pa... osjetnu sveopstu bezlicnost u kojoj se to djelo generalno davi, iako za sada ne mogu, naravno, potpisati da se radi o doista losem romanu. Mada, ti citas knjige kao Automan, pa vjerovatno mnogo lakse svodis neke utiske nego mi, primati, sa planete Zemlje.

    Way to go, u svakom slucaju.

    ОдговориИзбриши
  2. Mhmmm... ovo je pročitano pre nekoliko meseci, a tek sam sada stigao da napišem tekst. Glede poslednjeg Kinga... počinje da me zamara. Previše mi je bezobličan roman. Daću mu još stotinak stranica fore, ali pre toga ću preseći s nekim romančićem od tristotinak stranica. Inače, mogu da ti pošaljem Šolsovu priču da je pročitaš, pa da se na osnovu nje opredeliš dopada li ti se pisac...

    ОдговориИзбриши
  3. Htio sam reci, misio sam da si odavno zavrsio sa 'Under the Dome', obzirom da si speed-reader, a recenzija necega tek publikovanog uvijek je dobrodosla.

    I 'bezoblican' je mozda prejaka rijec; 'jednolican' je bolja; moja greska. Roman ide, ali isto kao i da stoji; za sada. Ja cu se ipak potruditi da Kinga privedem kraju.

    Dogovoreno za Scholesa. Poslacu ti mejl.

    ОдговориИзбриши
  4. Jeste da čitam brzo, ali ovaj King me jednostavno ne vuče dovoljno, pa kad izleti nešto drugo - čitam to. Moj mejl je i.jovanovich@gmail.com.

    ОдговориИзбриши