This Kingdom Will Not Kill Me (Maggie the Undying, #1) by Ilona Andrews

 

 

Whenever you recommend a book to someone, they will ask you two questions: What's the book about?, being the first, and Is it similar to any other book?, being the second.

First answer is rather easy. This is a portal fantasy of isekai variant with a lot of meta narrative and it's about a fantasy reader that wakes up in the world of her favorite unfinished fantasy trilogy, that she is intimately familiar with.

Second question is harder to answer. At first, there are some similarities with Django Wexler's How To Become a Dark Lord or Die Trying as well as manga (manhwa?) Omniscient Reader (or whatever it's called), but those similarities go away by the second third of the book and it becomes its own thing.

Now, I'm a fan of the husband and wife author duo that goes by the pen name of Ilona Andrews. I've been reading their books since first Kate Daniels novel and I have read most of their work. This was in fact a handicap while I was reading this book.

As most of their other work, this one is written as a single POV first-person narrative, which does not always work in classic fantasy, although it's a staple of Urban Fantasy, Paranormal Romance and Romantasy sub-genres. In this case, I had a slight "off" feeling for the first third of novel, I felt that some things are clunky, but I couldn't put my finger on it. But by the time I reached the 50% of my ARC PDF file, I got totally hooked and invested in these characters almost as in those of my favorite series by the Andrews team, the Hidden Legacies.

Now, this book is not romantasy. It has some romance in it and some passages that are strongly reminiscent of paranormal romance novels, but they seem inserted almost like an inside joke between the authors and the reader who is familiar with their work, although they will be perfectly fine for new readers as well. There are some Easter eggs as well, but I'll leave you to find them on your own. At first, I was confused why is this book published by Tor, of Wheel of Time, Malazan and Cosmere publishing fame, but my doubts were blown away by the time I finished the first half of this 480 pages long novel. Sure, This Kingdom Will Not Kill me is not typical high fantasy fare, but it's not romantasy - I must restate that as well - it's a portal/isekai fantasy with a lot of elements from other subgenres, such as a distinct magic system as popularized by Brandon Sanderson, but very present in Hidden Legacy series by the same authors, some romantic elements as well and a style of writing distinct for urban fantasy. In fact, this book is sort of urban fantasy meets high fantasy meets isekai meets Sanderson, but with a twist of its own. I would recommend it just for the beautiful prose and excellent characterization that perfectly blends techniques from different subgenres of fantasy.

I had some small issues with the story, there are some elements of social commentary that seem a bit forced, but my speculation why are those elements included may be not only inappropriate but also quite wrong, so I'm not going to mention them and they would probably not be noticed by a casual reader. 

To whom I would recommend this book? Well, firstly I would recommend it to the fans of authors such as T. Kingfisher. The novel covers some of the same themes as her The Saint of Steel series. Than I would recommend this one to romantasy fans who would like to get into more serious fantasy, but not full Malazan or Cosmere. And lastly, I would seriously recommend it to all those readers who love cozy stories about human relations but fun and engaging and fast-paced, but well-thought-out and well-written at the same time. My biggest gripe with this book is that it's not twice as long.

5* 

 

***art by https://www.helenaillustrated.com/ 

5 for 2025

 Leto Gospodnje 2025. bilo je bogato vrhunskim naslovima fantastike i očekivao sam da ću imati daleko preko uobičajenih deset u kategoriji Year's Best. 

 Nažalost, nije bilo tako - iako sam tokom godine pročitao planiranih pedeset pet naslova. Nekoliki su razlozi tome, ali ponajviše to što je godina obilovala preobimnim knjigama strpanim u njenu završnicu, pri čemu sasvim solidan broj tih knjiga nije napisan tako da se čitaju lako i brzo, a ima i završnica dugih serijala, koji traže podsećanje na to što se dešavalo ranije, a i angažovanje mozga na drugačije načine, te se posledično čitaju znatno sporije.

Bilo kako bilo, u godini za nama za mene se svega pet naslova istaklo kao najbolja fantastika koju sam čitao tokom godine, a da sam ih prvi put čitao u 2026. godini.

 

 

 

 

 

Na prvom mestu je Drop of Corruption američkog pisca Roberta Džeksona Beneta, za koji je dobio i Huga u kategoriji najboljeg romana, a možda čak i u skarednoj silom nametnutoj kategoriji najboljeg serijala, ali kako me rečena kategorija nervira, ne obraćam pažnju na nju, te ne mogu da tvrdim.

Uglavnom, ovo je drugi roman u serijalu Shadow of the Leviathan i predstavlja vrhunac Benetovog stila, kako pripovedačkog tako i svetskograditeljskog. Svi do sada objavljeni njegovi romani sadržali su jak "sistem magije" kao temeljac kako izgradnje sveta tako i kao pokretač radnje, u suštini. Takav je slučaj i ovde, ali sa ovom trilogijom Benet se izbrusio dovoljno da to ostane u mizanscenu dok se najveća pažnja posvećuje likovima i njihovom razvoju, kao i vrlo zamršenoj u suštini krimi priči. Ovo je roman, odnosno serijal u kome ekosistem igra pozamašnu ulogu, oblikujući ne samo sistem magije već i društvo u celini, pa samim tim i ekonomiju i politiku, a u te elemente uranjamo već na prvim stranicama prvog romana i moram priznati da je to jedna od odlika ovog serijala koje me mame da ga ponovo pročitam. Uporno pišem "serijala" a ne "trilogije" iako je Benet sve do sada pisao u formi trilogija, zato što sve više imam utisak da će Shadow of the Leviathan biti otvoreni krimi serijal, maltene po uzoru na Dresden Files, pre nego zaokružena priča, ponajviše zbog kompleksnog društvenog, političkog i ekonomskog uređenja prikazanog u knjigama i naprosto ne vidim kako bi autor mogao da završi priču - koju je zapravo samo nagovestio, makar u širem kontekstu - u jednoj knjizi koja mu preostaje, ako bi ovo bila trilogija. 

Naravno, ne da nemam ništa protiv već bih voleo da se pokaže da sam u pravu, a uz to bih silno voleo da prevodim ovaj serijal.

Hronološki sledeći roman koji sam čitao a na mene je ostavio snažan utisak nosi naslov Twice as Dead američkog pisca pre svega poznatog po alternativnoj istoriji, Harija Tartldava. Tartldav je doktor vizantologije i čini mi se i univerzitetski profesor, tako da su njegove knjige uvek pomno istražene i više nego verno predstavljaju isečak iz života epohe kojom se bavi. U slučaju ovog romana, to je period relativno ubrzo nakon Drugog svetskog rata, u svetu u kome postoje vampiri, zombiji, magija i razne karakondžule, a protagonista je vojni veteran i privatni detektiv "mešovite rase", kako se to danas kaže, a zapravo može da prođe i kao belac i kao crnac. Nimalo iznenađujuće za Tartldava, inače Jevrejina i levičara, roman je izuzetno angažovan i politički aktuelan, naročito kada se u obzir uzme sadašnja društveno-politička situacija u SAD. To može da smeta ili ne, već u zavisnosti od čitaočevih svetonazora i zainteresovanosti za politiku, povremeno i jeste prenaglašeno, ali nažalost i živimo u vremenu ekstrema, te je svakako prikladno. Džez igra neverovatno veliku ulogu u romanu, što uvek volim da vidim, a po osećaju koji budi, Twice as Dead čita se bezmalo kao nastavak Tartldavljevog he Case of the Toxic Spell Dump i/ili Operation Chaos and Luna Pola Andersona. Ispostaviće se da se radnja dešava u istom svetu kao i radnja romana The House of Daniel iz 2016. godine, koji nisam čitao ali mi je ekspresno uleteo na tbr za ovu godinu. Roman preporučujem ljubiteljima urbane fantastike, pre svega romana o Hariju Drezdenu, a na redu za čitanje mi i je nastavak, koji sam baš kao Twice as Dead dobio kao advanced reading copy, ali najpre moram da se izborim sa repovima od prošle godine.

Usput, moram da pohvalim i naslovnicu: nikad dovoljno zgodnih plavokosih vampiruša.

Hronološki treći pročitan naslov prošle godine, a u Year's Best kategoriji vrlo je neobična mešavina militarističkog SF i lavkraftijanskog horora. Naknadno sam saznao da je roman napisan prema potkastu koji je autor vodio na već nekoj platformi. Početna premisa je u suštini kako bi bilo kada bi svemirski brod funkcionisao kao podmornica koja zaranja u drugu dimenziju lavkraftijanskog ludila umesto pod vodu i šta to radi posadi. Prva polovina knjige relativno je spora, a i čitav roman je daleko od sumanute akcije, osim povremeno, ali napisano je vrhunski, karakterizacija je na na mestu, vojni i fantastični elementi sjajno uklopljeni - i ima taman dovoljno horora da začini jelo kako treba. Što se mene tiče, jedva čekam nastavak, o kom nisam mogao da pronađem nikakve podatke, na veliku žalost.

Takođe, koliko vidim, ovo je indi izdanje, odnosno autorov samizdat, pa je veliki plus ove knjige i to što pokazuje da je tržište nezavisnih i samostalnih autora-izdavača dovoljno sazrelo da pruži visok kvalitet konačnog proizvoda. Na kraju krajeva, to se ogleda i u činjenici da neki veliki autori, poput Eriksona ili Breta, razmatraju mogućnost samostalnog onlajn objavljivanja nekih svojih novih dela.

Bee Speaker Adrijana Čajkovskog, kojeg smo ugostili u Srbiji, a sva je prilika da ćemo ga ugostiti ponovo, pripada meni najdražem njegovom serijalu, Dogs of War. Bee Speaker je za mene bio blago razočaranje, jer je vremenski odmaknut od prethodnog dela serijala više stotina godina, a nadao sam se neposrednom nastavku radnje iz The Bear Head, ali Čajkovski je na kraju isporučio, što se kaže u mom selu, promišljenu i produhovljenu priču sa jakom porukom, što se od njega i očekuje. U potonjem razgovoru s autorom, pitao sam ga da li je namerno ovaj serijal pisao tako da prva knjiga, The Dogs of War, bude omaž "Ostrvu doktora Moroa", druga Orvelovoj "1984" i Hakslijevom "Vrlom novom svetu" a treća "Kantikulumu za Lajbovica. Postaviću mu isto to pitanje i uživo, pred srpskom publikom, pa dođite da čujete. ;)

 Na kraju, jedan od najiščekivanijih romana prošle godine i trilogija koja je definitivno stabilizovala novu zvezdu fantazijskog neba, Empire of the Dawn Džeja Kristofa. EoD je veoma solidno napisana završnica jedne veoma solidne trilogije, napisane duhovito, sa dobrom karakterizacijom, taman pravom merom izgradnje sveta i zanatski majstorskim poigravanjem savremenim fantazijskim klišeima i motivima. Kristof je nepouzdanog pripovedača doterao do krajnjih granica i ima trenutaka kada se čini da je to što se čitava trilogija zasniva na tome zapravo jeftin trik, ali pre će biti da sam ja previše iskusan, da ne kažem oguglao čitalac. Realno gledano, da sam ovo čitao sa isto onoliko godina kao kada sam čitao "Ime vetra", Kristofova trilogija bi mi bila za dva koplja bolja od Rotfasovog serijala. Voleo bih da pohvalim domaćeg izdavača, Urban Reads, na tome što se uopšte odvažio da se upusti u izdavanje jedne ovakve nemani, a i što je našem tržištu ponudio jedno baš lepo izdanje, ravno inostranim. Jeste da je skupo, ali očito je da je namenjeno probranoj publici i istinskim zaljubljenicima u fantastiku, te bi po meni svako takav trebalo da ga ima.  Takođe, ovo je jedini roman sa ovog spiska za koji je nesumnjivo da će se naći u ponudi domaćih izdavača i dostupan na srpskom jeziku.

 

I cast... Resurrection!

Davnih dana započeo sam ovaj blog, dok sam o knjigama pretežno divanio na raznim forumima. Od samog početka svoje prevodilačke karijere smatrao sam da mi je obaveza da komuniciram sa čitaocima i da radim na osvešćivanju čitalaca ali i izdavača o kretanjima u žanru fantastike, kad sam već odabrao da se time bavim.

 Vreme je prolazilo, menjale su se okolnosti. Batalio sam forume u korist društvenih mreža, razvio niz zdravstvenih problema koji su doveli do toga da prevodim manje, porodica mi se proširila za jednog člana, kojem je bilo potrebno pokloniti pažnju koju zaslužuje, pa sam manje i čitao.

 U nekom trenutku čak sam pokušao da pokrenem buktjub kanal, ali shvatio sam da ovom svetu nije potreban još jedan ćelavi debeli bradati sredovečni propalitet koji nešto smatra - a i nagledao sam se kako razni buktjuberi pregorevaju i bataljuju ne samo da pričaju o knjigama, već i da ih čitaju.

 Nisam to hteo za sebe.

 Okolnosti su se opet promenile. Za malo manje od mesec dana, moja ćerka puni devet godina, samostalnija je i sve će se češće dešavati da svoje slobodno vreme provodi onako kako sama hoće. Zdravstveno stanje deluje da se popravilo (kuc-kuc), u poslovnom smislu ima još nekih repova, ali pre repića a ne brodskih palamara kakvi su ranije bili. 

 U međuvremenu postao sam i deo Festivala "ZmajKon" u Nišu i došao u priliku da provodim nekoliko dana godišnje sa nekima od najboljih svetskih pisaca fantastike, da razgovaram s njima do duboko u noć, pa i da dam svoj sitan i bezmalo beznačajan doprinos nekim njihovim delima u nastajanju. Time sam duboko počastvovan (i sve vreme u dubokoj neverici).

Uglavnom, desilo se svašta što me je nateralo na razmišljanje, a uvek sam najbolje razmišljao kada sam misli pretakao u reči na hartiji, pa makar elektronskoj. Takođe, nikada nisam prestao da osećam potrebu da pričam o knjigama, o piscima, o događajima i da se odužujem fantastici za to što mi je promenila život i neprestano ga menja.

Otud i vaskrsenje ovog bloga. 

Kao i ranije, pisaću o onome što sam pročitao, što ću pročitati, pisaću o raznoraznim piscima, serijalima, idejama, možda i o filmovima i serijama. 

Ne očekujte nikakve redovne tekstove, nikakve rokove. I ovako mi je ono što radim iz zadovoljstva previše isprepleteno sa poslovnim životom. Prvih nekoliko tekstova uslediće relativno ubrzo, a potom... videćemo.