Претражи овај блог

понедељак, 6. септембар 2010.

PISAC I NJEGOVA SENKA

by the Angel of Blasphemy

Nazovite me sebičnom i neprofesionalnom osobom, ali ovaj unos je više za moju dušu nego za vaše intelektualno dobro. Uzeću sebi slobodu da vam, uz dužno poštovanje, ne preporučujem da se bavite oblašću koju ću predstaviti ovde. Zato što sam posesivna prema onome što ja volim. U prevodu, prste dalje, koliko god briljantni bili!

Šalim se, naravno. Evo, dajem vam svoj blagoslov da krenete stopama našeg junaka, japanskog Nobelovca Kenzabura Oea, a i mojim stopama, i da počnete da uživate u poeziji jednog divnog čoveka po imenu Vilijam Blejk (1757-1827).Oni koji me poznaju, pročitaće ovo i reći: „Evo je opet!“.Oni koji me ne poznaju, možda su i upoznati sa Blejkovim delom, ali nisu upoznati sa mojom opsesijom istim.A obe grupe čitalaca teško da su upoznate sa činjenicom da sam bez reči zamenila san i bonton za stolom za čitanje njegovih dela kada sam pisala svoju master tezu.Sigurna sam da postoje oni koji su nešto slično radili u oblastima od njihovog interesovanja, ali gospodin Oe i ja delimo nešto posebno. I zato mi je još draže što sada imam čast da prikazujem jednu njegovu knjigu.




Kenzaburo Oe je po svemu običan čovek.Rođen je u selu na ostrvu Šikoku u mnogočlanoj porodici. Rano je ostao bez oca. Voleo je da uči i čita, pa se lako upisao u prestižnu gimnaziju. Završio je studij francuskog jezika i književnosti i specijalizovao se za dela Žan-Pol Sartra. Oženio se sestrom reditelja Juzoa Itamija, svog školskog druga, i dobio sina (kasnije i kći i još jednog sina). A onda je sve ono neobično u njemu izbilo na površinu.

Hikari Oe rođen je sa teškom deformacijom. Da ne okolišamo, rođen je sa izraslinom na lobanji u kojoj se nalazio još jedan mozak. Mladim roditeljima objašnjeno je da je bolje da ovo dete ostave da umre. Čak i ako nizom operacija odstrane izraslinu, dete će biti teško zaostalo. Bolje da je mrtvo. Oe i njegova žena rekli su NE. Hikari je operisan, preživeo je, ali...mentalno je idiot-savant, autističan je i ima loš vid. Ne govori mnogo...svega pola reči ili rečenice. I jedini je idiot-savant u medicinskoj istoriji koji ima apsolutni sluh. Primetivši da postoji mogućnost da Hikari komunicira sa spoljnim svetom pomoću muzike, Oeovi su angažovali profesorku klavira da njihovog sina poduči osnovama komponovanja. I Hikari je naučio notni zapis. I po prvi put počeo da komunicira sa svetom. Danas živi u Tokiju sa roditeljima i komponuje.



A sve ovo vam pričam jer Kenzaburo Oe u ovoj knjizi povezuje svoj život, i život svog najstarijeg sina, sa delom Vilijama Blejka čiju je poeziju rado čitao godinama. U posve blejkijanskom duhu Oe pretpostavlja da je kroz snagu imaginacije moguće spasiti svet. A ako ima nade za svet, ovakav kakav je, biće je i za Hikarija. I zato se Hikari zove Klempa. A Klempa može ono što Hikari ne može. Klempa govori. Malo, ali sasvim dovoljno da i sam Oe bude spašen.

Ovo ne bi bila prava romansirana ispovest (namerno to neću nazvati fiktivnom autobiografijom i nalepiti etiketu iz udžbenika ovom svom pobratimu po interesovanjima, to bi bilo tako ne-blejkijanski) da Oe ne preispituje svoj život i rad u duhu Blejkovih radova.

A Blejk je bio posve neobičan čovek. Kad je onaj smarač Vordsvort veličao lepote šumarka, potočića i livade, Blejk je govorio o umetničkoj veličini grada. Dok su mlađi romantičari jurili sojke po Italiji i Švajcarskoj, on je živeo u Britaniji i trpeo vandredno stanje Vilijema Pita. Pa čak i završio na sudu, optužen za veleizdaju, jer je pijanu vojničinu izbacio iz dvorišta. A pisao je stalno, stvarao je iluminirane knjige, slikao i gradio svoj mitološki svet...hoćete ukratko? Radio je ono što je Tolkinu donelo svetsku slavu. Još u stihu. I toliko vremena pre Tolkina, Klajva Luisa i ostalih pisaca fantastike. Blejk je na neki način otac svih njih. On je, čak bih se usudila reći, postmoderna pre postmoderne. Blejk želi da bude prorok, a ne samo pesnik. Pesnik je zanatlija. Prorok je umetnik.



Blejk je jedinstvena pojava u engleskoj književnosti. I molim vas, čovek uopšte nije romantičar. Možda je disao i pisao kad i svi oni, možda su čak i delili određene stavove i bavili se sličnim temama tu i tamo, ali Vilijem Blejk ne ide u isti koš ni sa jednim od njih (posebno naglašavam smarača Vordsvorta koga baš nikako ne volem). Oni koji poznaju njegovo delo možda će reći da je čovek samo kopirao onu debelu knjigu zvanu Biblija, tu i tamo izmenio imena i onda se bunio što su ga proglasili ludakom. Takvima mogu reći samo da ne komuniciram sa mozgovima ispranim na Katedri za engleski jezik i književnost jednog tamo fakulteta, na kome se dotičnom piscu ne pridaje zaslužena pažnja i čak se i brutalno ignoriše. A kad se o njemu diskutuje na vežbama, bolje da se to ne radi uopšte. Bilo bi pristojnije.

Ako ćemo pravo, Biblija je sjajna knjiga. Probajte da je pročitate bez predrasude da u nekoj crkvi pop radi isto u određenom tonalitetu i da će na vas da se saspe oganj nebeski zato što ste se nasmejali Jovovoj reakciji na igru Boga i Đavola figurama u obliku njega i njegove porodice i videćete da u toj debeloj knjizi ima toliko opisa ljudskih sudbina koje su itekako služile svim piscima koji su danas rado ili nerado čitani. Stubovi evropske književnosti su starogrčka mitologija i filozofija i Biblija. Sve ostalo su naknadna otkrića i egzotične injekcije. Blejk je ovo znao, ali izabrao je da mu ni jedno ni drugo ne bude dovoljno. I to ga upravo čini velikim.



Blejka na sličan načina razumeju, kada se potrude da prouče njegovo delo, jedan Japanac kao Oe, jedan Jevrejin kao Harold Blum, jedan Kanađanin kao Nortrop Fraj, jedan Francuz kao Pjer Mabij i jedna sirota, na-žalost-Srpkinja kao ja. Njegova univerzalnost je u tome što se može razumeti ako vam vodič kroz njegovo delo bude sam Blejk, a ne vaš kulturni obrazac ili nečija kritika. I to je poruka koju u ovoj knjizi Oe šalje čitaocima. Oslobodi svoj duh i dopusti onom najboljem u tebi, tvojoj imaginaciji, da te vodi. Možda sa Hikarijem ne može da se razgovara, ali ko ima pravo da osudi oca koji je stvorio jednog Klempu da bi podario svom bolesnom sinu glas? Ko ima pravo da proglasi ludim čoveka koji se udaljava od političkog, društvenog i ostalih života kako bi stvarao u krugu onih koji ga najviše inspirišu: žene i troje svoje dece? Ko ima pravo da utiče na tok stvaranja jednog umetničkog dela? Ko ima pravo da traži od vas da na svet gledate njegovim umesto svojim očima?

Ovo su pitanja zbog kojih je Vilijam Blejk bio proglašen ludakom u vremenu u kome je živeo. Ovo su pitanja zbog kojih je Kenzaburo Oe osporavan u svom rodnom Japanu i zbog kojih je njegova porodica nekoliko puta dovođena u veoma neprijatne situacije(koje sasvim lepo opisuje u knjizi).



Da biste čitali ovo delo, ne morate biti ekspert za Blejka. Oe rado objašnjava šta ga je u njegovom životu u kom trenutku podsetilo na koji momenat iz Blejkovog dela. I to radi iskreno, gotovo detinje...priznaje milionskom auditorijumu ono što nije smeo da kaže sopstvenoj supruzi.

Da biste čitali ovo delo onako kako bog zapoveda, zaboravite da išta znate o Blejku. Blejk je Oeova Zvončica koja mu omogućava da leti. Ali ovo delo je pre svega njegova priča. I kao takvu je treba doživeti.

Vilijem Blejk nikada nije dobio ni jednu nagradu. Kenzaburo Oe je dobio Nobelovu nagradu za književnost za 1994. Ja sam dobila samo specijalnu nagradu na konkursu za dečiju karikaturu, i to u osnovnoj školi. A čak ni ne umem da crtam. A za pisanje koje volim i kojim se ponosim, ništa. Ispada da je, što se tiče svetske slave, od nas troje najbolje prošao Oe. Ili možda Blejk. A ako primenim Blejkov imaginativni princip, biće da sam to ja. Za razliku od njih, moje vreme tek dolazi. Ako se budem potrudila dovoljno, stvoriću svet koji zaslužujem. Pa me slobodno zovite ludačom. Psihologija je poslednje utočište nitkova, da parafraziram Semjuela Džonsona...A za ludila poput Blejkovog i Oeovog ja zahvaljujem Kosmosu. Pa nek' to tumači kako ko god želi.

3 коментара:

  1. Dobro je sto nisi spomenula Dzona Kitsa u negativnom kontekstu, inace bi bilo belaja. ;)
    Sto se tice Kenzabura Oea, prikazala si ga u zanimljivom svetlu.
    Sa delima japanskih knjizevnika imam vrlo pomesane utiske. Samo Jukio Misima i Haruki Murakami su ostavili snazan utisak na mene. Doduse, japanska knjizevna elita ''cita'' Murakamija kao americkog pisca, a ne kao japanskog.

    ОдговориИзбриши
  2. Kits je dobar, mogu reci slobodno najbolji od cele ekipe. Bajron je ok, mada se svi uglavnom bave njegovim zivotom...Mislim da ipak zasluzuje vise paznje, i to kao liricar i autor 'Kaina'. Seli mi je najmanje blizak od mladjih romanticara. Kolridza postujem. Ali Vordsvort...daleko mu lepa kuca! Jedino sto od njega mogu da podnesem je onaj serijal pod imenom 'Lucy poems'. A romanticari su ovde krivi zato sto nisu hteli da se igraju sa Blejkom i gledali su na njega kao na ludaka koji eto ima neke ideje, ali valja ga drzati na odstojanju. A to ne mogu da im oprostim. :)

    Iskreno, ovo je jedina Oeova knjiga koju sam dosad citala. I kupila sam je zbog Blejka vise nego zbog samog Oea. Ali neka dela koja on sam pominje u ovoj knjizi deluju mi veoma interesantno (The Contemporary Game, The Silent Cry, A Personal Matter, Somersault). Za Somersault je i dobio Nobelovu nagradu.

    U svakom slucaju, ja sam ljubitelj japanske knjizevnosti. Na neki nacin mi odgovara taj senzibilitet i to sto se kraj uglavnom ostavlja otvorenim za interpretaciju. A tu je i japanska mitologija koju veoma cenim. I tradicija zena, na kojoj sam odrasla (moj tata je veliki ljubitelj zen prica i haiku poezije, tako da...nekoj deci citaju samo bajke, nekoj citaju bajke i zen price... :D).

    ОдговориИзбриши
  3. Lep tekst.

    Pročitala sam par Oeovih knjiga i par priča, i skoro u svakoj se ponavlja motiv autističnog dečaka - genijalca. Kao da ceo život Oe poukašava da dopre do svog sina, samom sebi rastumači/opravda/istraži njegov svet. I, posle nekog vremena počinje pomalo da guši sa tom temom, ma kako ona dobro bila obrađena (i ma kako ovo surovo zvučalo). Poslednja njegova knjiga koju sam čitala, Jednostavan život, ne odstupa od tog obrasca. Zato mi je omiljen naslov "Lovina", neka vrsta novele/kratkog romana, inače prva koju je napisao za koju je, čini mi se, dobio Akutagavinu nagradu. Radi se o crnom pilotu koji biva zarobljen u jednom malom selu za vreme 2.svetskog rata..volim kada Japanci pišu o klaustrofobiji, ksenofobiji i ostalim strahovima :)

    ОдговориИзбриши