Претражи овај блог

понедељак, 8. јануар 2018.

Sedmica prva, leta gospodnjeg 2018-

Nakon vrlo dugo vremena, novi post na blogu.

Razlozi odsustvovanja su brojni, kao i razlozi za povratak pisanju, pa ni ne moramo o njima. Glavno je to da će u ovoj godini na ovom parčetu interneta najmanje jednom nedeljno osvanuti novi tekst. Svakog ponedeljka kompilacija mojih prikaza s Goodreadsa, a možda i nešto između, što po formatu ili temi nije prikladno za tu društvenu mrežu.

Početak godine vrlo je intenzivan, ponajviše zbog gusto zbijenih praznika, ali i zbog porodično-društvenih obaveza, koje ne ostavljaju mnogo vremena ni prostora za čitanje.

Zato sam u sedmici za nama overio dva naslova, jedan pročitao a od jednog digao ruke. Evo i utisaka:

Ironclads by Adrian Tchaikovsky

Scions have no limits. Scions do not die. And Scions do not disappear.


Sergeant Ted Regan has a problem. A son of one of the great corporate families, a Scion, has gone missing at the front. He should have been protected by his Ironclad – the lethal battle suits that make the Scions masters of war – but something has gone catastrophically wrong.

Now Regan and his men, ill equipped and demoralised, must go behind enemy lines, find the missing Scion, and uncover how his suit failed. Is there a new Ironclad-killer out there? And how are common soldiers lacking the protection afforded the rich supposed to survive the battlefield of tomorrow?


Skorašnji dobitnik prestižne nagrade koja nosi ime počivšeg Artura Klarka, Adrijan Čajkovski, ovim kratkim delom pokazao se možda najvećom novom uzdanicom naučne fantastike, možda i više nego romanom za koji je zapravo nagrađen.

U 200 stranica u tvrdom povezu, Čajkovski je na vrlo savremen način obradio antiratni motiv, ali je pružio i hirurški preciznu kritiku novog kapitalizma, libertarijanskog maspoka koji sve više uzima maha u SAD, pa i socijalizam u njegovoj evropskoj iteraciji. Na izvestan način, Ironclads je ono što bi se dobilo spajanjem Haldemanovog "Večitog rata" i Hajnlajnovih "Vojnika zvezdanog broda". Na stranu ekstremna filmičnost ove novele, ona za promenu vidno nije pisana s tom ambicijom, budući da je društvena kritika koja izbija iz bezmalo svake rečenice čini potpuno neprikladnom za ma koju publiku osim eventualno kineske.

S druge strane, ovo je izvanredno delo za sve poklonike militarističke fantastike, bilo naučnog bilo fantazijskog predznaka. Ovakav spoj neprekidne akcije, društvene angažovanosti i vrhunskog kvaliteta pisanja ne pamtim da sam skoro čitao. Da se razumemo, Čajkovski nije književni virtouz kakav je recimo Gregori, ali se u petnaestak romana i zbirki izveštio do majstorstva, a uspeo da zadrži dušu u onome što piše, za razliku od nekih možda i poznatijih žanrovskih pisaca.

Ironclads je dragulj od početka do kraja, a ostavlja taman dovoljno nedorečenosti da čitalac istovremeno zaželi da čita još, ali i da još više i jače poželi da pisac nikada više ne napiše ništa u tom svetu, niti nedajbože nastavak, kako ne bi pokvario izuzetan utisak.

Ovo ne samo da vredi 5 zvezdica, već je i prvi naslov za vrlo dugo vremena koji će poneti Nightflier's Seal of Approval.


The Court of Broken Knives by Anna Smith Spark  

They’ve finally looked at the graveyard of our Empire with open eyes. They’re fools and madmen and like the art of war. And their children go hungry while we piss gold and jewels into the dust.

In the richest empire the world has ever known, the city of Sorlost has always stood, eternal and unconquered. But in a city of dreams governed by an imposturous Emperor, decadence has become the true ruler, and has blinded its inhabitants to their vulnerability. The empire is on the verge of invasion – and only one man can see it.

Haunted by dreams of the empire’s demise, Orhan Emmereth has decided to act. On his orders, a company of soldiers cross the desert to reach the city. Once they enter the Palace, they have one mission: kill the Emperor, then all those who remain. Only from ashes can a new empire be built.

The company is a group of good, ordinary soldiers, for whom this is a mission like any other. But the strange boy Marith who walks among them is no ordinary soldier. Marching on Sorlost, Marith thinks he is running away from the past which haunts him. But in the Golden City, his destiny awaits him – beautiful, bloody, and more terrible than anyone could have foreseen.


  Odustao sam nakon pedeset stranica, ali i to je bilo sasvim dovoljno da ocenim kako ovaj naslov nije za mene, a pride ga ne bih ni preporučio - makar nikome ko deli moj čitalački ukus.

No, iako sam pročitao svega pedesetak stranica ovog romana, on ipak zaslužuje da se o njemu napiše nešto više od pukog "dnf".

Ana Smit Spark je čitave prošle godine bila u središtu vrlo intenzivne marketinške kampanje svog izdavača, koja je u meni pobudila izvesnu (sada već opravdanu) zebnju. Naime, ova spisateljica je proglašena za Queen of Grimdark i pre nego što je njen prvenac objavljen. Očito je da je njen izdavač ciljao na publiku Džoa Aberkrombija i Marka Lorensa, pa se i poslužio varijantom strategije kojom se i Aberkrombi služio kada je počinjao karijeru, tačnije naprasnim i ničim opravdanim "vidite me kako sam ja meni najkulj" hvalisanjem. Smitovoj se mora odati priznanje na tome što je to očito bila zamisao i kampanja njenog izdavača, dok je Aberkrombi opet sasvim očito sam smislio svoj Lord Grimdark nadimak, ali muka je u tome što je Aberkrombi svoje hvastanje opravdao. Ana Smit Spark... ne baš.

Šta je po sredi? Teško je reći, pa otud i ovoliki komentar o knjizi koju nisam čestito ni započeo, a verovatno će mi biti potrebno više vremena da ga završim nego što sam izdvojio za čitanje tih nekoliko poglavlja.

Nadasve, žena izvanredno piše. Kvalitet njene proze je vrlo postojan i ne opada ispod "izvrsnog", premda ni ne raste do "izvanrednog". Bogatstvo rečnika joj je za svaku pohvalu, pa sam čak i nakon pročitanog mora mastila ispisanog na engleskom jeziku morao da se jednom prilikom latim rečnika. Njen književni izraz je vrlo snažan, prepoznatljiv i lirski, pomalo nalik pisanju Arundati Roj, recimo, ali sklon meandriranju i lutanju kao što je to slučaj s Eriksonom u njegovoj poznoj fazi.

Tu i jeste problem - baš kao kod Eriksona od Toll the Hounds, a naročito u "Karkanasu", to meandriranje je nečitko. U tih prvih pedesetak stranica vidi se krajnja nesposobnost autora da postavi zaplet, pa se tako čitavo delo čita kao jedan beskrajni pismeni zadatak na neku melanholičnu temu, tipa "Jesen u mojoj ulici".

Roman jeste grimdark u pogledu atmosfere, opisa prljavštine i ljudske bede, ali sve to remete trenuci neuverljivosti, među kojima se najviše ističe hvatanje vrana da bi se jele. Postoji razlog zašto se strvinari ne jedu, a to nisu čak ni moguće boleštine koje prenose - već izuzetno grozan ukus njihovog mesa.

Kao što rekoh, did not finish at 12%

 

Нема коментара:

Постави коментар