Pročitano u 2019: Januar

Pošto hronično bolujem od nedostatka vremena, rešio sam da jednom mesečno postujem utiske o pročitanim naslovima u vidu sažetka svojih (kratkih) osvrta s Goodreadsa, čisto da bi sve to bilo na jednom mestu. Zato, evo učinka za januar ove godine koje smo:

A Choice of Treasons (The Treasons Cycle #2) by J.L. Doty

As a lifer in the Imperial Navy, fighting in a war that has lasted for generations, York Ballin’s only hope at an honorable discharge is the grave. Matters only get worse when the emperor's daughter, princess Aeya, decides to do a little slumming with her entourage on a remote planet, and York and his fellow crewmen are forced to rescue her. But after returning her safely into the empress' care on the planet Dumark, the entire planet is hit by a massive Directorate assault. To evacuate the empress along with the rest of the imperial embassy, York is ordered to commandeer the imperial cruiser Cinesstar, which is crewless and undergoing repairs in the Dumark Navy Yard. And after a narrow escape York finds himself deep behind enemy lines, on a commandeered imperial cruiser without a trained crew, commanded by an incompetent nobleman, with the empress and 200 civilians as passengers, and the enemy, the Directorate, pulling out all stops to destroy them. But, from a strategic or military standpoint, the assault on Dumark was an unwarranted waste of the Directorate's resources, and it becomes clear the empress, and a member or Aeya's entourage, are carrying a dangerous secret, so dangerous it threatens power structures of both the Empire and the Directorate, so even their own comrades in the empire want them eliminated. And with everyone now hell-bent on turning Cinesstar and all those aboard her into a cloud of radioactive vapor, it falls to York to save them all. But he must choose between saving them, or saving himself, and he finds his options are limited to a choice of treasons

Prvo književno delo koje sam ove godine pročitao je zastrašujuć amalgam amaterskog pisanja i dobre zabave. Ova prilično obimna knjiga je inače druga u nizu, ali ja sam je omaškom pročitao pre nego što sam to shvatio, što mi očito nije nimalo smetalo u razumevanju i praćenju radnje, kao i razvoja - takvog kakav je - glavnog junaka i relativno široke lepeze pratećih likova.

U suštini, ovo je loše napisan power trip u kome se ceo univerzum vrti oko glavnog lika. Roman se čita ponajviše kao Honorverse/Vorkosigan fanfiction, kad bi je pisao Džoni Ringo - samo bez beskrajnih infodampova u koje se pretvorio Honorverse, ili Ringovih white power sanjarenja.

U zanatskom smislu, ovo je travestija. Deus Ex Machina momenti obiluju, protagonista je Mary Sue kao da mu je majka Anita Blejk a otac sinteza svih velikih belih pomorskih kapetana, od Kuka do Kirka - samo bez tračka Pikarda, ali s dosta primesa poznog Vejdera. Ženski likovi su zapostavljeni do nepostojeći i služe samo da bi se svetlo glavnog junaka odbijalo o njih. I tako dalje i tako redom.

No, sve to rekavši, ovo jeste iznenađujuće zabavno štivo. Kada bi ga neki dobar urednik propustio kroz šake, ili ga neki dobar pisac preradio, vredelo bi solidnih pet zvezdica. Ovako, sa stanovišta književne vrednosti, A Choice of Treasons zaslužuje 1*, dok sa stanovišta zabave koju pruža vredi celih 4*. Ukupni utisak mi se sve vreme vrteo oko 2*, iskren da budem, ali se roman ipak donekle izvukao u poslednjih 10%, tako da neka bude jedna trojka.

Through Fiery Trials (Safehold #10) by David Weber

With new alliances forged and old regimes fractured, Merlin--the cybernetic avatar of Earth's last survivor and immortal beacon to humanity--and the colonies of Safehold and have many adventures ahead in Through Fiery Trials, the continuation of David Weber's New York Times bestselling military science fiction series

Those on the side of progressing humanity through advanced technology have finally triumphed over their oppressors. The unholy war between the small but mighty island realm of Charis and the radical, luddite Church of God's Awaiting has come to an end.

However, even though a provisional veil of peace has fallen over human colonies, the quiet will not last. For Safefold is a broken world, and as international alliances shift and Charis charges on with its precarious mission of global industrialization, the shifting plates of the new world order are bound to clash.

Yet, an uncertain future isn't the only danger Safehold faces. Long-thought buried secrets and prophetic promises come to light, proving time is a merciless warden who never forgets.

dnf @ 50%

Nažalost, Veber je do kraja otišao u skribomaniju ovaplođenu u načelu "da vam prepričam šta se desilo" ispresecanom ne toliko zanimljivim dijalozima.

Čitanje ove knjige pretvorilo se u naporno prosejavanje rečenica u potrazi za retkim biserima onog starog Dejvida Vebera, a piščevi povremeni izleti u promovisanje brakova između mladih žena i "zrelih" muškaraca samo su mi dodatno išli na živce.

Iako sam pročitao sve prethodne knjige iz ovog serijala, kao i skoro sve što je Veber objavio u formi romana, došlo je vreme da ovaj serijal batalim. Možda će se u nekom novom jedan od meni veoma dragih pisaca s početka ovog milenijuma malo prenuti iz skribomanske kome u koju je upao. 1*

Priest of Bones (War for the Rose Throne #1) by Peter McLean

 It's a dangerous thing, to choose the lesser of two evils.

The war is over, and army priest Tomas Piety finally heads home with Lieutenant Bloody Anne at his side. When he arrives in the Stink, Tomas finds that his empire of crime has been stolen from him while at war. With his gang of Pious Men, Tomas will do whatever it takes to reclaim his businesses. But when he finds himself dragged into a web of political intrigue once again, and is forced to work in secret for the sinister Queen's Men, everything gets more complicated.

When loyalties stretch to the breaking point and violence only leads to violence, when people have run out of food, and hope, and places to hide, do not be surprised if they have also run out of mercy. As the Pious Men fight shadowy foreign infiltrators in the backstreet taverns and gambling dens of Tomas's old life it becomes clear; the war is not over.

It is only just beginning.

Priest of Bones je roman objavljen početkom 2018, ali usled nedostatka vremena a pomalo i volje, ali najviše zato što sam Maklina zapravo pobrkao s jednim drugim piscem, nisam ga pročitao sve do sada. A onim što sam pročitao zapravo sam prilično zadovoljan.

Piter Maklin je ponikao na terenu urbane fantastike, što se u ovom grimdark uratku i vidi. Roman počinje u duhu "Crne čete" i njenih duhovnih sledbenika, ali na tom putu se zadržava vrlo kratko - tek toliko da nam predstavi sve protagoniste - i prelazi u zapravo urbanu fantastiku, samo s oblandom nešto klasičnije fantazije.

Ovo nije posebna retkost u današnje vreme: Danijel Polanski je pokazao kako se to radi svojom trilogijom Low Town, a bilo je i ranije te urbane fantazije, doduše najčešće s elementima humora ili apsurda, kao u slučaju serijala o Traksasu itd. U skladu s novim običajima u novim vremenima, protagonista Priest of Bones je zapravo negativac. Ne tako sitni kriminalac, koji je pre nego što ga je rat odvukao iz njegovog grada držao pod svojom kontrolom jednu sirotinjsku četvrt, s manjim ili većim prećutnim odobravanjem korumpirane gradske vlasti.

U suštini, ovaj roman je Peaky Blinders u fantazijskom okruženju. Ni manje ni više od toga. Kvalitet pisanja nije ni blizu prve trilogije Polanskog, ali je sasvim solidan. Zaplet sam po sebi nije posebno originalan, ali je priča lepo izvedena i drži pažnju čitaocu. Suštinski, čitalac ništa neće propustiti ako naprosto preskoči Priest of Bones, ali ako želi da pročita pristojan grimdark i nema ništa svežije ili bolje na raspolaganju, ovo je vrlo dobra investicija vremena i novca.

Priest of Bones by Peter McLean 4*

Young Avengers, Volume 1: Style > Substance (Young Avengers (Collected Editions) #8) by Kieron Gillen
 

Legacy isn't a dirty word...but it's an irrelevant one. It's not important what our parents did. It matters what WE do. Someone has to save the world. You're someone. Do the math. The critically acclaimed team of Kieron Gillen and Jamie McKelvie reinvent the teen super hero comic for the 21st century, uniting Wiccan, Hulkling and Kate "Hawkeye" Bishop with Kid Loki, Marvel Boy and Ms. America. No pressure, right? As a figure from Loki's past emerges, Wiccan makes a horrible mistake that comes back to bite everyone on their communal posteriors. Fight scenes! Fake IDs! And plentiful feels! (aka "meaningful emotional character beats" for people who aren't on tumblr.) Young Avengers is as NOW! as the air in your lungs, and twice as vital. Hyperbole is the BEST! THING! EVER!

Collecting: Young Avengers 1-5, material from Marvel Now! Point One.1

 Style > Substance sam pročitao u okviru mog projekta čitanja celog All-New Marvela, što je nekih 200+ trejdova. YA sam upoznao nekoliko godina ranije, kada je Vikan bio u potrazi za identitetom svoje majke i moram priznati da mi se strip dopao. Dopao mi se i ovaj trejd, ali ipak se oseća prekid u kontinuitetu čitanja. Odnosno, čitalac bi valjalo da se upozna s prethodnim naslovima koji se bave ovim junacima. Da nije toga, verovatno bi Style > Substance dobio jednu zvezdicu više. Ovako, samo 4*

 Guardians of the Galaxy, Volume 1: Cosmic Avengers by Brian Michael Bendis

 There’s a new rule in the galaxy: No one touches Earth!

But why has Earth suddenly become the most important planet in the galaxy? That’s what the Guardians of the Galaxy are going to find out!

Join Star-Lord, Gamora, Drax, Rocket Raccoon, Groot and--wait for it--the Invincible Iron Man as they embark upon one of the most explosive and eye-opening chapters of Marvel NOW! The secrets these galactic Avengers discover will rattle Marvel readers for years to come! But while London deals with a brutal invasion by the Badoon, the fate of the Guardians may have already been decided millions of miles away! Why wait for the movie? It all starts here!

Collecting: Guardians of the Galaxy 0.1, 1-3; & Guardians of the Galaxy Infinite Comic

Zaista ništa posebno od stripa. Crtež je više nego pristojan, što se i može očekivati od Marvela, ali je zato Bendis zakazao kao scenarista. Iako "volume 1", ovo nikako nije dobra početna tačka za čitanje GotG, pa se komotno može i preskočiti, pošto niti pruža dobro polazište za praćenje pustolovina ekipe proslavljene u filmovima, niti je zabavan ili zanimljiv sam po sebi.

2* i to jedva.

Dampyr n. 27: Vukodlaci by Mauro Boselli, Aleksandra Milovanović

Nakon novogodišnje pauze, vraćam se "Dampiru". Najbolja stvar u vezi s ovim stripom je što je doneo nužnu svežinu umornom Boneliju, nesputan standardima koji su važili (a možda i dalje važe) kada je reč o etabliranim junacima SBE. "Dampir" je utoliko otvoren za rizikovanje i eksperimentisanje s drugačijim uglovima pripovedanja, koji danas možda i deluju pomalo izlizano, ali su svakako bili sveži kada je ovaj strip imao svoju premijeru u italiji.

U svakom slučaju, u ovom broju imamo na delu transponovanje protagoniste, tako da je pravi junak ove epizode zapravo otac naslovnog lika. Iako čisto usputna, ova priča nije filer već igra svoju ulogu u širem serijalu i čitaocu približava Draku, jednog od najmoćnijih vampira u serijalu, oslikavajući ga ljudskim bojama i dodatno pripremajući čitaoca na to da je Harlanov otac ipak možda pozitivac.

Iako se može i preskočiti bez ikakvih posledica po čitaoca u smislu praćenja radnje serijala, "Vukodlaci" su vrlo dobra epizoda, koja je ujedno i odličan primer zrelosti "Dampira" kao serijala i u crtačkom i u scenarističkom smislu.
4*

 New Avengers, Volume 1: Everything Dies by Jonathan Hickman

 To prevent the collision of our universe with another, the Illuminati must reassemble...NOW!
It's the most powerful and brilliant team in the Marvel Universe: the Black Panther, Iron Man, Doctor Strange, Black Bolt, Mister Fantastic, Namor the Sub-Mariner and the Beast against an infinite legion of parallel realities. Armed with the six Infinity Gems, the Illuminati gather to plan for the death of everything...but their task is complicated by old wounds, lies and secret agendas. But when the Illuminati experience their first dimensional incursion, can this loose brotherhood of end times trust each other enough to use the Infinity Gems in unison? And what new member will join the group? Jonathan Hickman and Steve Epting revamp The New Avengers in a multiverse-spanning saga!

Collecting: New Avengers 1-6
Ovaj trejd Avendžersa, tačnije Iluminata, bi lako mogao da posluži kao odskočna daska za uvođenje čitalaca u Marvel Now! eru, ali i za potonje događaje kojima smo svedočili u Marvelovoj verziji Infinity krize.

Istini za volju, Everything Dies ne bih mogao da preporučim čitaocima inače neupućenim u Marvelove junake i njihove međusobne odnose, premda i može i treba da se čita samostalno. To rekavši, crtački i scenaristički ovo je vrlo solidno izveden strip, čak toliko da njegova zanatska upeglanost nadilazi njegovu neinspirativnost i 4* koje od mene dobija tu su pre svega zato što je Everything Dies pokazna vežba kako treba pisacti i crtati superherojski strip u doba MCU nego zato što mi je bio toliko zanimljiv ili užitak za čitanje.

Sve u svemu, ovo je jedan od onih stripova za koje nećete pogrešiti ni ako ga pročitate ni ako ga ne pročitate. 4* 

 Embers of War (Embers of War #1) by Gareth L. Powell

The warship Trouble Dog was built and bred for calculating violence, yet following a brutal war, she finds herself disgusted by conflict and her role in a possible war crime. Seeking to atone, she joins the House of Reclamation, an organisation dedicated to rescuing ships in distress.

But, stripped of her weaponry and emptied of her officers, she struggles in the new role she’s chosen for herself. When a ship goes missing in a disputed system, Trouble Dog and her new crew of misfits and loners, captained by Sal Konstanz, an ex-captain of a medical frigate who once fought against Trouble Dog, are assigned to investigate and save whoever they can.

Meanwhile, light years away, intelligence officer Ashton Childe is tasked with locating and saving the poet, Ona Sudak, who was aboard the missing ship, whatever the cost. In order to do this, he must reach out to the only person he considers a friend, even if he’s not sure she can be trusted. What Childe doesn’t know is that Sudak is not the person she appears to be.

Quickly, what appears to be a straightforward rescue mission turns into something far more dangerous, as Trouble Dog, Konstanz and Childe, find themselves at the centre of a potential new conflict that could engulf not just mankind but the entire galaxy.

If she is to survive and save her crew, Trouble Dog is going to have to remember how to fight.

Embers of War je jedna od izvikanijih SF knjiga objavljenih u 2018. To je delimično i razlog zašto sam izbegavao da je čitam sve do sada, budući da sam se opekao s većinom hajpovanih naslova.

No, mora se reći da je Embers of War isporučio, što se kaže, vrlo solidnu spejs operu koja vešto balansira između militarističke fantastike i takozvane nove spejs opere. Vidno je autorovo koketiranje s nekim temama i motivima vrlo popularnim u naučnoj fantastici tokom poslednje dve decenije - pre svega estetikom koju je svojevremeno nametnuo Firefly, a poslednjih nekoliko godina razradio serijal Expanse, koji se kod nas može čitati u Laguninom izdanju i prevodu Gorana Skrobonje. Embers of War, doduše, nije ni izbliza sadržajan i nakrcan informacijama koliko pomenuti serijal, već vrlo usporeno i lagano uvodi čitaoca u priču i upoznaje ga s likovima. Ovo upoznavanje traje dobrih 20% knjige, dok se tek negde na polovini nazire poenta cele priče.

S druge strane, vidna je ambicija da ovaj roman preraste u obiman serijal, pa se u neku ruku Embers of War čita više kao prvo poglavlje jednog pogolemog romana, u kojem se pisac bavi worldbuildingom i karakterizacijom protagonista više nego radnjom, dok će intenziviranje zapleta biti ostavljeno za potonje delove serijala.

Kako god, čitanje mi je vrlo prijalo, premda sam ga razvukao na deset dana i preporučujem Embers of War kao vredan ulaganja vremena u njega.

4* 

 Empire of Silence (Sun Eater #1) by Christopher Ruocchio

Hadrian Marlowe, a man revered as a hero and despised as a murderer, chronicles his tale in the galaxy-spanning debut of the Sun Eater series, merging the best of space opera and epic fantasy.

It was not his war.

The galaxy remembers him as a hero: the man who burned every last alien Cielcin from the sky. They remember him as a monster: the devil who destroyed a sun, casually annihilating four billion human lives—even the Emperor himself—against Imperial orders.

But Hadrian was not a hero. He was not a monster. He was not even a soldier.

On the wrong planet, at the right time, for the best reasons, Hadrian Marlowe starts down a path that can only end in fire. He flees his father and a future as a torturer only to be left stranded on a strange, backwater world.

Forced to fight as a gladiator and navigate the intrigues of a foreign planetary court, Hadrian must fight a war he did not start, for an Empire he does not love, against an enemy he will never understand.

 Empire of Silence by Christopher Ruocchio je pravi ne tako mali dragulj spejs opere stare škole, pun entuzijazma i ljubavi ka žanru i odličan pokazatelj da SF u koji smo se zaljubili kao klinci nije mrtav. Ako bih morao da u jednoj rečenici pičujem ovu knjigu nekom NN čitaocu, rekao bih da je Empire of Silence melanž "Dine", Whm40k i Fading Sunsa kada je po sredi worldbuilding i Vulfovog "Novog sunca" izmešanog s Rotfusovim "Imenom vetra" kada je reč o karakterizaciji i pristupu protagonisti, pri čemu na sve to valja dodati prstohvat Star Warsa.

Roman je obiman, ali ne previše. Nešto manji od "Igre prestola", recimo. Sasvim dovoljno da pisac ima prostora da se razmaše, a opet ne preobiman da navede čitaoca da posumnja kako je autor skriboman, što u današnje vreme nije retkost.

Iako napisan vrlo ambiciozno, poigravajući se motivima toliko ikoničnim za SF da se za autora čak može reći da premda vrlo vešto ipak igra na ivici plagijata, Empire of Silence ne zamara čitaoca, već ga upoznaje s piščevim univerzumom tako što ga uvlači u njega, umesto da mu prepričava dešavanja faktografski ili istoriografski, što je takođe relativno odskora rasprotranjena mana kako među naučnim tako i među epskim fantastima. Štaviše, Empire of Silence je školski primer dobrog pisanja, koji Kristofera Ruokija (recimo da mu se tako izgovara prezime) izdvaja kao vrlo verovatno najsnažniji novi glas na polju vaskolike fantastike koji se čuo inače slabunjave 2018. godine, ali i kao pisca koji je već prvim romanom pokazao da je u najmanju ruku ravan trenutno vodećim i najpopularnijim žanrovskim piscima, kakvi su Rotfus i Sanderosn, ako ih nije i prevazišao.

Prva trećina romana je najuzbudljivija, što bi se moglo smatrati manom u izvesnom smislu. Nakon te prve trećine, dramatičnost opada i ton romana se menja, zauzimajući jednu ravnu pripovednu liniju koja čitaoca vodi sve do jednog blagog uspona na kraju knjige, ali opet ne do onakvog uranjanja u knjigu kao što je to bio slučaj sa samim početkom. U neku ruku, razumljivo mi je zašto se pisac odlučio da tako gradi priču. Iako je prvu trećinu knjige komotno mogao da razvuče na čitav roman za sebe, autor se rešio da ga spoji s ravnijom i smirenijom pričom, koja zapravo služi da uravnoteži i izbrusi protagonistu.
Spomenuo sam kakav je Empire of Silence roman po worldbuildingu i po pripovednom stilu, ali ne i kakav je protagonista. Iako bi se moglo očekivati da je Hadrijan Marlou, junak Empire of Silence-a, mešavina Pola Atreida i Kvota, zapravo nije tako. Površna sličnost s Muad'Dibom je tu (i ovi ne tako sitni "omaži" Herbertovom remek-delu su možda i najveća zamerka ovoj knjizi), ali ona je telesne prirode, dok je protagonista po svojoj naravi više Kardov Ender i Vulfov Severijan, kada bi njih dvojica bili zadojeni tolkinovskom ljubavlju prema jezicima.

Zaista, poslednje naučnofantastično ili fantazijsko književno delo kojim se na ma koji način bavio a da je ovoliko pažnje pridavalo jezicima bio je "Točak vremena" pokojnog Roberta Džordana, a pre njega - naravno - "Gospodar prstenova". Empire of Silence čitaocu predstavlja nekoliko izmaštanih jezika - protagonista govori pet a služi se s još dva-tri - koji su dovoljno uverljivi i dovoljno promišljeni da čitalac u ne baš ni retkim izletima iz "standardnog" jezika pripovedača jasno vidi strukturu, nazire gramatička pravila, čak i promenu reči kroz padeže. Ovo me je ozbiljno iznenadilo i bogami impresioniralo.

Zamerki ima. Moglo bi se reći da je Empire of Silence galimatijas plagiranih motiva - ali isto bi se moglo reći za žanrovsku književnost u celini. Na kraju krajeva, čak je i Tolkin nalazio nadahnuće u Edama i Bibliji. Ove zamerke ostaju na nivou cepidlačenja, pre svega jer je izuzetno očigledno da nikako nisu posledica piščeve svesne namere da jaše na skutima davnih žanrovskih veličina, već pre svega iskaz ljubavi prema žanru i odavanje počasti kako autorima koji su ga nadahnuli, tako svojim mladalačkim maštarijama poniklim iz čitanja tih kultnih dela.

Ukratko, ovo je roman koji sam s uživanjem čitao i koji bih slasno preveo, iako bi me to koštalo živaca i vremena za tri druge knjige. Ipak, isplatilo bi se jer ovo je prava žanrovska poslastica, kakve odavno nije bilo na tržištu. Spejs opera stare škole, koja istovremeno uspeva da bude sasvim relevantna u današnje vreme a da se ne prlja jednokratnom politikom za svakodnevnu upotrebu, što je inače postalo rak-rana modernog SF-a.

5* i Nightflier's Seal of Approval

A Choice of Treasons by J.L. Doty

Prvo književno delo koje sam ove godine pročitao je zastrašujuć amalgam amaterskog pisanja i dobre zabave. Ova prilično obimna knjiga je inače druga u nizu, ali ja sam je omaškom pročitao pre nego što sam to shvatio, što mi očito nije nimalo smetalo u razumevanju i praćenju radnje, kao i razvoja - takvog kakav je - glavnog junaka i relativno široke lepeze pratećih likova.

U suštini, ovo je loše napisan power trip u kome se ceo univerzum vrti oko glavnog lika. Roman se čita ponajviše kao Honorverse/Vorkosigan fanfiction, kad bi je pisao Džoni Ringo - samo bez beskrajnih infodampova u koje se pretvorio Honorverse, ili Ringovih white power sanjarenja.

U zanatskom smislu, ovo je travestija. Deus Ex Machina momenti obiluju, protagonista je Mary Sue kao da mu je majka Anita Blejk a otac sinteza svih velikih belih pomorskih kapetana, od Kuka do Kirka - samo bez tračka Pikarda, ali s dosta primesa poznog Vejdera. Ženski likovi su zapostavljeni do nepostojeći i služe samo da bi se svetlo glavnog junaka odbijalo o njih. I tako dalje i tako redom.

No, sve to rekavši, ovo jeste iznenađujuće zabavno štivo. Kada bi ga neki dobar urednik propustio kroz šake, ili ga neki dobar pisac preradio, vredelo bi solidnih pet zvezdica. Ovako, sa stanovišta književne vrednosti, A Choice of Treasons zaslužuje 1*, dok sa stanovišta zabave koju pruža vredi celih 4*. Ukupni utisak mi se sve vreme vrteo oko 2*, iskren da budem, ali se roman ipak donekle izvukao u poslednjih 10%, tako da neka bude jedna trojka.

Dilan Dog #132: U službi haosa

Nemam dovoljno reči hvale za ovu epizodu. Pomerila me je kao najbolje epizode iz "Dnevnikovog" vremena izvanredno osmišljenom i vođenom pričom. Omažira meni najdražu epizodu DD-a, "Njujork, Njujork" (u starom prevodu), a plejada asocijacija i omaža na popularnu kulturu uvlači čitaoca u dijalog sa stripom i samim sobom, budeći ushićenje ravno onome koje smo verujem svi osećali kao deca kada bismo u stripu nabasali na nešto što inače volimo.

Priča je ne samo aktuelna, već i angažovana i izuzetno snažna kritika svetskog poretka, konzumerizma, kolonijalizma i kapitalizma. Epilog epizode, sadržan u poslednje dve stranice, izuzetno je jak i učinkovit.

Ponavljam, za priču nemam dovoljno reči hvale.

Omaži poznatim ličnostima popularne i gikovske kulture ne izostaju. Naravno, Gordon Remzi i Alan Mur su vizuelno prepoznatljivi likovi, iako promenjenih imena (premda u Remzijevom slučaju ime ni u jednom trenutku ne saznajemo), ali Rekioni je u ovoj epizodi predstavio čitaocima i arhetipski lik telohraniteljke-sekretarice po imenu Elizabet Mun, inače vrlo poznatoj spisateljici naučne i epske fantastike, čiji je lik ratnice Paksenarion po izgledu veoma sličan glavnom ženskom liku u ovoj epizodi.

Možda grešim, ali slutim da nas u Dilanovoj budućnosti čeka svojevrsni emotivni konflikt između tople Ranije i arijevske Elizabet. Čudilo bi me da Rekioni ne iskoristi taj dualitet za ispredanje novih angažovanih storija. No, to ćemo videti.

Nekoliko stranica posvećenih očito Alanu Muru završavaju se ne samo pomenutim omažom epizodi u kojoj Dilan upoznaje Lavkrafta, već i omažom Marvelovom Kirbiju, kao i kratkim kursem iz magije haosa i uopšte su toliko nabijene ezoterijom i okultnom simbolikom da u potpunosti nadomešćuju relativnu nebitnost natprirodnih elemenata u prethodne tri epizode. 

Ne samo po tome, ali "U službi haosa" i po tome stoji rame uz rame s najboljim epizodama iz osamdesetih.

Ostavljajući sporedne likove po strani, "U službi haosa" je svakako najznačajniji po uvođenju novog glavnog negativca u Dilanov život, famoznog Džona Gousta, koji očito predstavlja svojevrsnog antibetmena, milijardera koji svoje bogatstvo i uticaj koristi za širenje zla po svetu.

Goust je crtan kao nešto mlađi i hipsterastiji Elajdža Snou iz "Planetarija", a predstavljen kao oličenje konzumerizma i pomame za tehnologijom, te sinteza Eplove estetike i Guglove sveprisutnosti, skupa pretočenih u krajnje zlo savremenog doba, neizbežno i neizostavno čak i iz junakovog života - što je predstavljeno Dilanovom epopejom s mobilnim telefonom i njegovim konačnim prihvatanjem te đavolje naprave pred kraj epizode.

Mada inače ne obraćam previše pažnje na crtež, moram napomenuti da ne pamtim bolje nacrtanu epizodu "Dilana Doga". Crtež vuče na najbolje radove Džona Kasadeja i uopšte više podseća na probrane naslove DC ili Image Comicsa nego na ono što bismo očekivali od Bonelija.

Zaista, svaka čast i autorima ovog stripa, ali i Veselom četvrtku na objavljivanju ovog naslova.

Ne mogu a da ne pomenem odličan prevod i adaptaciju, kao i sjajan uvodnik iz pera Marka Šelića, koji se čita kao najbolji književni esej.

5/5 i Nightflier's Seal of Approval

Grim Dawn - Shadows of Midnights Past, a homebrew RPG campaign

U četvrtak u klubu C22 pokrećem novu rpg kampanju, koristeći modifikovani Pathfinder 1e sistem. Koga bude zanimalo, na blogu će imati prilike da pročita šta se sve dešavalo u kampanji.

1101. godina Četvrtog doba

Granica Movrije i Nordosta, podno Prokletija

Rano proleće

Godinu dana po okončanju Aglarondskog rata, kraljevstvo Aglarond i okolna vojvodstva i kneževine samo su pustoš spržena činima i opustošena hordama neupokojenih i htonskog nakota koje su navrle iz podzemlja predvođene Izgubljenima i sravnile sa zemljom jednu od najbogatijih i po broju stanovnika najvećih ljudskih zemalja u Srednjozemlju (Midlands). Aglarond je sada poharana ničija zemlja koja se proteže između Šume šapata i Maglenih planina, a povremeno je preleću patuljački cepelini iz Orinora i njemu potčinjenih gradova dok vilovnjački izviđači tumaraju i do sto milja daleko od granica svoje šume, budno se starajući da posledice razornih čini i živih oružja Izgubljenih ostanu što dalje od spaljenih rubova ranjene šume.

Iako daleko od istočnih Krajina, Aglarondski rat je ostavio posledice i na njih. Varingija se bezmalo ispraznila kada je visoki kralj poveo svoje jarlove i njihove sledbenike u pomoć najsevernijem vojvodstvu Aglaronda, a mreža plemenskih i porodičnih veza kojom su Krajine uvezane dovela je do toga da za Varingijom pođe i Movrija, a čak su i veštičje vladarke Tarota ispraznile svoja kotilišta i poslale goblinske vojske u boj protiv mračne vojske Htonovih sledbenika. Najzapadnija od svih Krajina, zemlja La, poslala je nekoliko svojih pograničnih klanova dok je erl od Nordosta lično predvodio probrani odred svojih opričnika u napadima na uporišta Izgubljenih i njihovih slugu.

Rat je trajao deset godina, a Krajine su se praznile kako su sposobni za rat odlazili, a ostajala samo nejač. U nekoliko navrata orgarimska – naročito Trolkrvni – pokušavala su da kroz za ljude neprohodne planinske klisure napadnu La i Varingiju i premda im je pošlo za rukom da poharaju nekoliko sela i manjih gradova, pokazalo se da je čak i krajička nejač tvrd orah.

Razjedinjena Imperija u Aglarondskom ratu gotovo i da nije učestvovala, mimo sanduka zlata kojim je Elitna garda Trona plaćala raznorazne plaćenike iz svih krajeva Norgira, pa i mimo njega, što naravno nije bilo po voljim gotovo nijednom od princepsa. Devetorica od tih kraljevima ravnim vladarima deset pokrajina Imperije donelo je zajednički proglas, što je bio događaj bez presedana, kojima su svim ranovima zabranili učestvovanje u sukobima, kako bi izbegli čak i mogućnost da jedno od neizmerno vrednih jonskih sečiva bude izgubljena ili padne u ruke htonitima. Tirovi, vojno plemstvo Imerije, učestvovali su u Aglaronskom ratu ali mahom kao najamnici. Naravno, Davorijan Bezemljaš, deseti princeps, borio se sa svojim jonskim sečivom vazda u prvim redovima. 

Rat je ostavio brojne posledice po zemlje oko Aglaronda. Visoki kralj Varingije je poginuo u borbama i novi nije izabran, što je plahovite Varjage dovelo do ruba krvavog građanskog rata. Zverjaci (Beastfolk), koji su se na početku rata pojavili kao živo oružje Izgubljenih, morali su da budu prihvaćeni kao bića po svemu ravna ljudima i drugim razumnim stvorovima, pod pretnjom odmazde vilin-dvora. Zverjaci su u međuvremenu raširili kako Krajinama tako i južnim delom Norgira, dok su drakonijani zauzeli delove Aglaronda, namereni da osnuju sopstveni grad, na poprilično snebivanje i omrazu ljudskih zemalja istočno od Maglenih planina.

Za to vreme, u pograničnom području između Movrije i najmanje Krajine, grofovije Nordost, stvari nisu nimalo ružičaste. Dobar deo movrijskog plemstva izginuo je tokom rata, vladar zemlje, veliki vojvoda Stavrije IV, u poznoj je starosti i dvorjani kažu da se bezmalo svakoga jutra budi razgovarajući sa svojim precima, kao da ih gleda u oči. 

Tri frakcije na movrijskom dvoru bore se za prevlast i nasleđe prestola i sablje velikog vojvode: knez Karlo, vojvodin praunuk, kojeg podržava princeps Aleksijus; nadbiskup Aurel, poglavar septimske crkve u Movriji i unuk mlađeg brata velikog vojvode, koji je umro pre rata i na kraju vojvodina vanbračna ali priznata kćer Andrada, koja uživa podršku kraljevine Orlat, istočnog suseda Imperije.

Strasti su uzavrele, unutrašnjost zemlje je ispunjena napuštenim plemićkim posedima, a pogranična područja razbojnicima, najamnicima bez gospodara i čudovištima i nepočinstvima zaostalim iz rata ili zverima koje su iskoristile nepažnju Krajišnika da pređu Prokletije sa severa i vršljaju po Krajinama.

U tom ključalom političkom loncu, u dolini reke Malve, koja izvire na Prokletijama i kroz pogranični deo Movrije teče u Nordost, zatičemo omanju družinu najamnika, ratnih veterana, protuva i moguće junaka, kako u sedlima mršavih i isluženih konja ili u izlizanim čizmama, kako ko, služe kao vojna pratnja novom ocu igumanu manastira Svetog Atanasija, Tiboldu...

Dilan Dog - Anarhija u Ujedinjenom Kraljevstvu i Dobro došli u Vikedford

Poslednja dva broja "Dilana Doga" u izdanju Veselog četvrtka nekako zaslužuju zajednički osvrt, što nisam ni slutio dok danas nisam pročitao "Vikedford".  U dva uzastopna broja, scenaristi su nam pokazali lice i naličje savremene zapadne civilizacije, odnosno veliki grad i malu varoš (ako već ne selo).

"Anarhija" u širu priču uvodi Blokove naslednike, prikladno nazvanog Tajrona (jer kako bi se crnac drugačije zvao, pa makar u Engleskoj) Karpentera (što je za epizodu koja je u velikoj meri omaž čuvenom filmu režisera Karpentera već malo previše otužno) i narednicu neodređeno islamskog (najverovatnije pakistanskog) porekla Raniju Rakim. Bloka nije lako zameniti - premda (kako ćemo videti u "Vikedfordu") nije da je zanavek otišao iz serijala; čak bi se moglo naslutiti da zapravo dobija na značaju i ima sve više vremena pred kamerama, so to speak - pa stoga odobravam što je u suštini zamenjen dvojcem likova, koji prema Dilanu gaje izrazito antagonistički odnos s jedne (Karpenter) i neutralno-blagonaklon (Rakim) s druge strane.

Nakon Blokovog odlaska u penziju, ova epizoda je trebalo da posluži kao drugi i odlučniji korak u Dilanovom uvođenju u stvaran svet i aktuelni trenutak, sa sve društvenim mrežama, socijalnim raskolima, pa i referencama na savremenu popularnu kulturu. Tako smo u epizodi o Blokovom odlasku u penziju imali strip "Okružen mrtvima" na tabletu, dok u ovoj epizodi u liku Tajrona Karpentera imamo klona drugog londonskog policajca crne puti, inspektora Lutera, sve do dezena njegovog sakoa od tvida. Doduše, Karpenter je malo plahovitiji od Lutera, mora se priznati.

U svakom slučaju, "Anarhija u Ujedinjenom Kraljevstu" već na samom početku predočava da je Dilanovom idiličnom odnosu s bivšim kolegama došao kraj, pa i da su ga godine sustigle - što će on posredno i priznati u razgovoru s Blokom u narednoj epizodi.

U tu matricu se uklapa motiv nemira koji potresaju London i tokom kojih ova epizoda zapravo prerasta u rimejk ne "Lutera" već "Napada na policijsku stanicu 13", međutim upravo na tom delu scenaristin napor donekle biva... nedovoljan, u nedostatku bolje reči.

Bez obzira na to što će se kasnije ispostaviti da su demonstranti vođeni nečim drugim a ne sopstvenim buntom protiv sistema, onako prikazani nemiri jednostavno nisu zamislivi u settingu, da upotrebim tu tako zgodnu srpsku reč, kakav je uštogljeno i ustrojeno Ujedinjeno prebregzitovsko Kraljevstvo, već bi se pre smestili u neku plahovitiju zemlju evropskog juga, kakva je Grčka ili Rumunija.

Stiče se utisak da scenarista baš i nije znao šta će da radi s kritikom zapadnog društva koje zapada u totalitarizam, pa je ceo taj inače pozamašan element stripa prikazao nekako maglovito i neodređeno, bez jasne poruke na kraju, pa neka čitaoci zaključuju svako prema svom nahođenju šta je pisac hteo da kaže. Ne može se čak reći ni da je društveno angažovani deo epizode samo mizanscen koji služi da istakne nove likove u serijalu i nastanak Dilanovog odnosa s njima; očito je da je autor namerio da to ima veću i bitniju ulogu. Samo što u tome nije uspeo.

Ako će čitalac u Srbiji biti ironičan, čak bi se u zaluđenim demonstantima koji naoružani štanglama i dobrom voljom srljaju na policiju samo da bi se prenuli iz opšte manije nakon što Dilan ukloni uzrok njihove opčinjenosti, mogla videti sličnost s nekadašnjim "otporašima" u Srbiji i njihovim buđenjem u postpetooktobarskoj Srbiji.

Enivej, uz sve svoje mane, ova epizoda je pripovedački vrlo solidna, uklapa se i s prethodnom i s narednom i premda joj se čitalac neće nužno vraćati kao nekim klasičnim epizodama "Dilana Doga", odličan je korak u pravom smeru, te stoga i 4/5 kao konačna ocena.

"Dobro došli u Vikedford" je u velikoj meri logičan nastavak "Anarhije", pa čak i počinje sukobom blažeg intenziteta između Karpentera i Dilana.

Dilanova potonja poseta Bloku u mestu koje je odabrao za uživanje u penziji zadržava duh savremenosti zacrtan u "Nikad više, inspektore Blok". U "Nikad više" Dilan prvi put koristi Vikidpediju (mada nije mi jasno zašto na palmtopu i ko je to 2012. još koristio), dok u "Vikedfordu" Blok plaća lokalnog maloletnog delikventa da u suštini gugla, odnosno pretražuje internet, pa se čak i tačno određuje godina u koju je radnja stripa smeštena.

I u ovoj epizodi scenarista pokušava da bude angažovan i da se bavi "sjw" temama, kao što je imigracija, rasizam - pritajeni i otvoreni - ali glavna priča je opet najmanje zanimljiva, jer se lako da svesti na Kingovu rečenicu "zlo se taloži u malim mestima" i uopštenu opasku da su čudovišta ponekad zaista čudovišta, a jedino dogovskije od toga je "pakao su drugi ljudi".

Ključni element "Vikedforda" je zapravo otkrivanje Blokovog punog imena (koje nekim čudom ni njegove kolege u policiji nisu znali; yeah, right, što bi rekla moja baba), iz kojeg proizilazi slatka paralela s njegovim književnim imenjakom, takođe detektivom.

Socijalno angažovani aspekt priče jednako je trapavo i nedosledno izveden kao u "Anarhiji", ali sve u svemu i ova epizoda je zanatski solidna, iako se ni njoj nećemo vraćati, pa je zapravo još jedan korak u novoj epizodičnosti "Dilana Doga", odnosno naglasku na tok šire priče umesto na epizode svaku za sebe.

Shodno tome, opet 4/5 zvezdica.

Na kraju, valja pohvaliti Veseli četvrtak na tome što ćemo se u Vikedford vratiti već u drugom broju "Zlatne serije", koji nas očekuje krajem ovog meseca, a koji je izvorno objavljen u Dylan Dog Magazine n. 1: Nuovo Cinema Wickedford - Il saldo, takođe u martu mesecu, samo 2015. godine.

Best ov d best za 2017.

Što se mene tiče, 2017. je bila prilično mršava kada je o fantastici reč. Doduše, moram priznati da sam namerno izbegavao većinu hajpovanih romana, iz raznih razloga.

Međutim, čak i naslovi koji bi trebalo da su bili sigurice pokazali su se blago razočaravajućim. Tu pre svega mislim na najbolji roman koji sam prošle godine pročitao, Assassin's Fate by Robin Hob, ali i na poslednji roman u serijalu Fall of Dragons, koji čak nije ni u pet najboljih.

Bez mnogo obrazlaganja kako i zašto, evo pet romana koji su mi prošle godine najviše prijali, a po redosledu kako sam ih pročitao:

The Bear and the Serpent (Echoes of the Fall #2) by Adrian Tchaikovsky

Maniye, child of Wolf and Tiger, has a new soul and a new shape. But as Champion of the Crown of the World, does she represent an opportunity for the North – or a threat? Travelling as a bodyguard to the Southern prince, with her warband of outcasts, she hopes to finally discover her true place in the world.

But if only it was that simple. Tensions rise, and new allies face up to old enemies as civil war threatens to tear the South apart. Royal twins can't share a throne, so one must be chosen. And whoever rules the southern Sun River Nation will hold the fate of the world in their hands. As the protector of one potential heir, Maniye soon finds herself at the eye of a political storm. Yet all the while, an enemy from the most ancient of times prepares for conquest, and could destroy everything in their path…

 

Sins of Empire (Gods of Blood and Powder #1) by Brian McClellan

The young nation of Fatrasta is a turbulent place - a frontier destination for criminals, fortune-hunters, brave settlers, and sorcerers seeking relics of the past. Only the iron will of the lady chancellor and her secret police holds the capital city of Landfall together against the unrest of a suppressed population and the machinations of powerful empires.

The insurrection that threatens Landfall must be purged with wile and force, a task which falls on the shoulders of a spy named Michel Bravis, convicted war hero Ben Styke, and Lady Vlora Flint, a mercenary general with a past as turbulent as Landfall's present.

As loyalties are tested, revealed, and destroyed, a grim specter as old as time has been unearthed in this wild land, and the people of Landfall will soon discover that rebellion is the least of their worries.

Assassin's Fate (The Fitz and The Fool Trilogy #3) by Robin Hobb 

More than twenty years ago, the first epic fantasy novel featuring FitzChivalry Farseer and his mysterious, often maddening friend the Fool struck like a bolt of brilliant lightning. Now New York Times bestselling author Robin Hobb brings to a momentous close the third trilogy featuring these beloved characters in a novel of unsurpassed artistry that is sure to endure as one of the great masterworks of the genre.

Fitz’s young daughter, Bee, has been kidnapped by the Servants, a secret society whose members not only dream of possible futures but use their prophecies to add to their wealth and influence. Bee plays a crucial part in these dreams—but just what part remains uncertain.

As Bee is dragged by her sadistic captors across half the world, Fitz and the Fool, believing her dead, embark on a mission of revenge that will take them to the distant island where the Servants reside—a place the Fool once called home and later called prison. It was a hell the Fool escaped, maimed and blinded, swearing never to return.

For all his injuries, however, the Fool is not as helpless as he seems. He is a dreamer too, able to shape the future. And though Fitz is no longer the peerless assassin of his youth, he remains a man to be reckoned with—deadly with blades and poison, and adept in Farseer magic. And their goal is simple: to make sure not a single Servant survives their scourge. 

City of Miracles (The Divine Cities #3) by Robert Jackson Bennett

Revenge. It's something Sigrud je Harkvaldsson is very, very good at. Maybe the only thing.

So when he learns that his oldest friend and ally, former Prime Minister Shara Komayd, has been assassinated, he knows exactly what to do — and that no mortal force can stop him from meting out the suffering Shara's killers deserve.

Yet as Sigrud pursues his quarry with his customary terrifying efficiency, he begins to fear that this battle is an unwinnable one. Because discovering the truth behind Shara's death will require him to take up arms in a secret, decades-long war, face down an angry young god, and unravel the last mysteries of Bulikov, the city of miracles itself. And — perhaps most daunting of all — finally face the truth about his own cursed existence. 

Blackwing (Ravens' Mark #1) by Ed McDonald 

The republic faces annihilation, despite the vigilance of Galharrow's Blackwings. When a raven tattoo rips itself from his arm to deliver a desperate message, Galharrow and a mysterious noblewoman must investigate a long dead sorcerer's legacy. But there is a conspiracy within the citadel: traitors, flesh-eaters and the ghosts of the wastelands seek to destroy them, but if they cannot solve the ancient wizard's paradox, the Deep Kings will walk the earth again, and all will be lost.
The war with the Eastern Empire ended in stalemate some eighty years ago, thanks to Nall's 'Engine', a wizard-crafted weapon so powerful even the Deep Kings feared it. The strike of the Engine created the Misery - a wasteland full of ghosts and corrupted magic that now forms a No Mans Land along the frontier. But when Galharrow investigates a frontier fortress, he discovers complacency bordering on treason: then the walls are stormed, and the Engine fails to launch. Galharrow only escapes because of the preternatural magical power of the noblewoman he was supposed to be protecting. Together, they race to the capital to unmask the traitors and restore the republic's defences. Far across the Misery a vast army is on the move, as the Empire prepares to call the republic's bluff.
 

The Nine (Thieves of Fate #1) by Tracy Townsend

In the dark streets of Corma exists a book that writes itself, a book that some would kill for...

Black market courier Rowena Downshire is just trying to pay her mother’s freedom from debtor's prison when an urgent and unexpected delivery leads her face to face with a creature out of nightmares. Rowena escapes with her life, but the strange book she was ordered to deliver is stolen.

The Alchemist knows things few men have lived to tell about, and when Rowena shows up on his doorstep, frightened and empty-handed, he knows better than to turn her away. What he discovers leads him to ask for help from the last man he wants to see—the former mercenary, Anselm Meteron.

Across town, Reverend Phillip Chalmers awakes in a cell, bloodied and bruised, facing a creature twice his size. Translating the stolen book may be his only hope for survival; however, he soon realizes the book may be a fabled text written by the Creator Himself, tracking the nine human subjects of His Grand Experiment. In the wrong hands, it could mean the end of humanity.

Rowena and her companions become the target of conspirators who seek to use the book for their own ends. But how can this unlikely team be sure who the enemy is when they can barely trust each other? And what will happen when the book reveals a secret no human was meant to know?

Znam da je neka knjiga ne samo vredna pažnje već i lako moguće jedna od najboljih knjiga tekuće izdavačke godine kada počnem da razmišljam kako bih preveo neke rečenice ili pojmove dok je čitam.

To mi se dešava vrlo retko - možda u slučaju 10% pročitanih knjiga godišnje, ali ta zapitanost je gotovo uvek pitanje trenutka, određene rečenice, lika u knjizi. U slučaju The Nine taj poriv me je držao tokom dobrane dve trećine celokupnog teksta.

Nažalost, ovu knjigu nikada neću prevoditi, niti će se ona pojaviti u nečijem drugom prevodu na našem tržištu. Jednostavno, suviše je uvrnuta.

Pod ovim nisam mislio ni na zaplet, ni na spisateljičin stil, već doslovce na (pod)žanr u koji bih smestio ovaj naslov. Od svega što savremena fantazija nudi, The Nine se najviše uklapa u međe koje je postavio Čajna Mjevil sa svojom "Stanicom Perdido" i potonjim delima smeštenim u njen svet.

Trejsi Taunzend vrhunski barata rečima i vidi se na delu da se njeno školovanje isplatilo (diploma i master iz kreativnog pisanja). Njen svet titra između neoviktorijanskog stimpanka, urbane fantastike ali i angažovane naučne fantastike usmerene na kritiku kolonijalizma, kapitalizma i organizovane kako religije tako i nauke u službi ideologije. U suštini, "Ošenz 11" sa teškim primesama socijalizma.

Taunzendova štiklira bezmalo sve aktuelno sošel džastis kućice, pa su tako likovi relativno diversifikovani, jakih ženskih likova ima čak i više nego muških i zapravo nema nijednog lika koji nije bitan za radnju. Ton romana koketira s estetikom grimdarka, koja je inače kao stvorena (pun intende) za stimpank a autorka ne preza od Martinovskog odnosa makar prema sporednim likovima.

Roman je u suštini jednostavne radnje, ograničen na jedan grad, tako da širi svet samo naslućujemo - ali to što vidimo obećava veličanstvenost spisateljičine vizije. Odluka da se ograniči na usko pripovedačko polje svakako je išla na ruku romanu-prvencu, ali vrlo je očito da je ova priča predviđena da raste i da se razvija.

U osnovi kriminalističko-zaverenička priča, radnja The Nine ne trpi od preveliko razotkrivanja, pa neću ni pokušavati da izbegavam spojlere i nutkam čitaoce na čitanje nuđenjem pojedinosti iz radnje romana. Mislim da je dovoljno da kažem kako je ovo možda najimpresivniji prvenac koji sam video u poslednjih nekoliko godina - iako vrlo neuklopljen u savremen marketinško-trgovačke trendove u izdavaštvu fantastike, zbog čega ga samo još više cenim.

4/5 ali i Nightflier's Seal of Approval.