Претражи овај блог

четвртак, 14. јун 2012.

Oluja na obzorju - Razgovor sa Zmajem, odlomak








            „Kada sam bio mnogo mlađi“, tiho poče on, „Tam mi je ispričao jednu priču koju je čuo dok je putovao svetom. Pričao mi je o Zmejevoj planini. Tada nisam znao da ju je zapravo video sopstvenim očima, niti da me je tamo pronašao. Bio sam samo mali čobanin, a Zmajeva planina, Tar Valon i Kaemlin za mene su bili skoro bajkovita mesta.
            Tada mi je ispričao za planinu tako visoku da je naspram nje naš Dvorogi vrh običan kepec. Po Tamovim pričama, niko se nikada nije popeo na vrh Zmajeve planine. Ne zato što je to nemoguće – već zato što bi čovek morao da utroši i poslednji tračak snage da bi stigao do vrha. Toliko je visoka ta planina da bi borba sa njom u potpunosti iscrpla čoveka.“
            Zaćuta.
            „Pa?“, naposletku upita Ninaeva.
            On je pogleda. „Zar ne shvataš? Priče tvrde da se niko nikada nije popeo na tu planinu jer onda ne bi imao snage da se vrati. Planinar može da je pobedi, može da se popne do vrha i vidi ono što nijedan čovek nikada nije video. Ali onda bi umro. Najsnažniji i najmudriji istraživači to su dobro znali – i zato nikad nisu ni pokušali da se popnu na nju. To su oduvek želeli, ali čekali su i čuvali taj put za neki drugi dan. Jer, znali su da će im biti poslednji.“
„Ali to je samo priča“, kaza mu ninaeve. „Legenda.“
„Ja sam baš to“, odgovori joj Rand. „Priča. Legenda. Nešto što će se godinama nakon ovog dana šapatom pričati deci.“ Odmahnu glavom. „Ponekad, ne možeš da se vratiš. Moraš da teraš dalje. A ponekad znaš da je uspon pred tobom tvoj poslednji.
Svi vi tvrdite da sam previše očvrstnuo, da ću se neumitno skrhati i pući ako nastavim. Ali pretpsotavljate kako postoji potreba da od mene ostane nešto. Da moram da se spustim sa planine nakon što jednom stignem do njenog vrhunca.
U tome je stvar, Ninaeva. Sada mi je to jasno. Ja ovo neću preživeti – i zato ne moram da brinem šta će biti sa mnom nakon Poslednje bitke. Ne moram da se suzdržavam, ne moram da čuvam ovu moju napaćenu dušu. Znam da moram da umrem. Oni koji želi da budem mekši, da budem spreman da popustim – to su oni koji ne mogu da prihvate ono što će mi se desiti.“
Opet pogleda Min. Ninaeva je ranije u njegovim očima često viđala ljubav dok je gleda, ali oči su mu ovoga puta bile bezizražajne, na istovetno bezosećajnom licu.
„Rande, naći ćemo neki izlaz“, kaza mu Ninaeva. „Zacelo postoji način da pobediš i da ostaneš živ.“
„Ne“, tiho procedi on. „Ne mami me da opet pođem tim putem. To samo vodi do bola, Ninaeva. Ja... nekada sam se nosio mišlju da ću za sobom ostaviti nešto da pomogne da svet preživi nakon moje smrti, ali to je bila borba da ostanem živ. Više ne mogu da udovoljavam sebi. Popeću se na vrh ove krvave planine i pogledati u sunce. Vi ćete se postarati za ono što će uslediti nakon toga. Tako mora biti.“

петак, 08. јун 2012.

Novi naslovi u junu

 Ovog juna nas čeka nešto preko 150 naslova razne fantastike. Među njima valja probrati najviše desetak da se nađu na našim virtuelnim ili drvenim policama. Evo mog izbora:

Amped by Daniel H. Wilson



Technology makes them superhuman. But mere mortals want them kept in their place. The New York Times bestselling author of Robopocalypse creates a stunning, near-future world where technology and humanity clash in surprising ways. The result? The perfect summer blockbuster.

As he did in Robopocalypse, Daniel Wilson masterfully envisions a frightening near-future world. In Amped, people are implanted with a device that makes them capable of superhuman feats. The powerful technology has profound consequences for society, and soon a set of laws is passed that restricts the abilities—and rights—of "amplified" humans. On the day that the Supreme Court passes the first of these laws, twenty-nine-year-old Owen Gray joins the ranks of a new persecuted underclass known as "amps." Owen is forced to go on the run, desperate to reach an outpost in Oklahoma where, it is rumored, a group of the most enhanced amps may be about to change the world—or destroy it.

Once again, Daniel H. Wilson's background as a scientist serves him well in this technologically savvy thriller that delivers first-rate entertainment, as Wilson takes the "what if" question in entirely unexpected directions. Fans of Robopocalypse are sure to be delighted, and legions of new fans will want to get "amped" this summer.

Blue Remembered Earth by Alastair Reynolds



With his critically acclaimed Revelation Space novels, Alastair Reynolds confirmed “his place among the leaders of the hard-science space opera renaissance.” (Publishers Weekly) With Blue Remembered Earth, the award-winning author begins a new epic, tracing generations of one family across more than ten thousand years of future history—into interstellar space and the dawn of galactic society…

One hundred and fifty years from now, Africa has become the world’s dominant technological and economic power. Crime, war, disease and poverty have been eliminated. The Moon and Mars are settled, and colonies stretch all the way out to the edge of the solar system. And Ocular, the largest scientific instrument in history, is about to make an epochal discovery…

Geoffrey Akinya wants only one thing: to be left in peace, so that he can continue his long-running studies into the elephants of the Amboseli basin. But Geoffrey’s family, who control the vast Akinya business empire, has other plans for him. After the death of his grandmother Eunice—the erstwhile space explorer and entrepreneur—something awkward has come to light on the Moon, so Geoffrey is dispatched there to ensure the family name remains untarnished. But the secrets Eunice died with are about to be revealed—secrets that could change everything...or tear this near utopia apart.

Caliban's War by James S.A. Corey



We are not alone.

On Ganymede, breadbasket of the outer planets, a Martian marine watches as her platoon is slaughtered by a monstrous supersoldier. On Earth, a high-level politician struggles to prevent interplanetary war from reigniting. And on Venus, an alien protomolecule has overrun the planet, wreaking massive, mysterious changes and threatening to spread out into the solar system.

In the vast wilderness of space, James Holden and the crew of the Rocinante have been keeping the peace for the Outer Planets Alliance. When they agree to help a scientist search war-torn Ganymede for a missing child, the future of humanity rests on whether a single ship can prevent an alien invasion that may have already begun . . .

Caliban's War is a breakneck science fiction adventure following the critically acclaimed Leviathan Wakes.

Rasputin's Bastards by David Nickle



They were the beautiful dreamers. From a hidden city deep in the Ural mountains, they walked the world as the coldest of Cold Warriors, under the command of the Kremlin and under the power of their own expansive minds. They slipped into the minds of Russia's enemies with diabolical ease, and drove their human puppets to murder - and worse. They moved as Gods. And as Gods, they might have remade the world. But like the mad holy man Rasputin, who destroyed Russia through his own powerful influence, in the end, the psychic spies for the Motherland were only in it for themselves. It is the 1990s. The Cold War is long finished. From a suite in an unseen hotel in the heart of Manhattan, an old warrior named Kolyokov sets out with an open heart, to gather together the youngest members of his immense, and immensely talented, family. They are more beautiful - and more terrible - than any who came before them. They are Rasputin's bastards. And they will remake the world!

The Long Earth by Stephen Baxter & Terry Pratchett




The possibilities are endless. (Just be careful what you wish for. . . .)
1916: The Western Front. Private Percy Blakeney wakes up. He is lying on fresh spring grass. He can hear birdsong and the wind in the leaves. Where have the mud, blood, and blasted landscape of no-man's-land gone? For that matter, where has Percy gone?
2015: Madison, Wisconsin. Police officer Monica Jansson is exploring the burned-out home of a reclusive—some say mad, others allege dangerous—scientist who seems to have vanished. Sifting through the wreckage, Jansson find a curious gadget: a box containing some rudimentary wiring, a three-way switch, and . . . a potato. It is the prototype of an invention that will change the way humankind views the world forever.
The first novel in an exciting new collaboration between Discworld creator Terry Pratchett and the acclaimed SF writer Stephen Baxter, The Long Earth transports readers to the ends of the earth—and far beyond. All it takes is a single step. . . .

Worldsoul by Liz Williams



What if being a librarian was the most dangerous job in the world? Worldsoul, a great city that forms a nexus point between Earth and the many dimensions known as the Liminality, is a place where old stories gather, where forgotten legends come to fade and die - or to flourish and rise again. Until recently, Worldsoul has been governed by the Skein, but they have gone missing and no one knows why. The city is also being attacked with lethal flower-bombs from an unknown enemy. Mercy Fane and her fellow Librarians are doing their best to maintain the Library, but...things...keep breaking out of ancient texts and legends are escaping into the city. Mercy must pursue one such dangerous creature. She turns to Shadow, an alchemist, for aid, but Shadow - inadvertently possessed by an ifrit - has a perilous quest of her own to undertake.



субота, 02. јун 2012.

PROMETEJ - Ridli Skot

Ridli Skot možda i nije jedan od najvećih svetskih režisera, ali nesumnjivo jeste jedan od najvećih filmotvoraca fantastike. Stoga, nije nikakvo čudo što je njegov povratak franšizi o tuđinima (Aliens) u krugovima fantasta dočekan bezmalo kao drugi dolazak Hristov. U neku ruku, ovaj film to i jeste, pošto se u povećoj meri bavi upravo religijom, dušom i mestom čoveka u vaseljeni. Ne želeći da spojlujem, reći ću da je "Prometej" duboko filozofski film i u smislu poruke i/ili autorskog stava svog tvorca pre je nastavljač Director's Cuta Blade Runnera nego bilo kog filma o ejlienima. Ukoliko očekujete Starship Troopers 4, nemojte ići da gledate ovaj film.

U neku ruku, nameće se poređenje sa Kameronovim "Avatarom". Naime, oba filma su vizuelno spektakularna. Međutim, moram reći da je "Prometej" za nekoliko kopalja, sa sve kopljanicima, ispred Kameronovog čeda. Prvih nekoliko scena u filmu - recimo, prvih desetak minuta, sve do buđenja posade iz hibernacije - komotno mogu da se svrstaju u bilo koju enciklopediju kinematografije, pre svega po svojoj izvanrednoj upečatljivosti, a potom i po pažljivo odmerenoj i odabranoj estetici. Skot se u "Prometeju" rešio za povratak estetici Mebijusa, Bilala - pa i našeg Boba Živkovića. Ovaj potez višestruko je probitačan - američkoj publici je ova estetika strana i dodaje na začudnosti, dok je pak evropskoj publici dobro poznata i dodaje na uverljivosti. Već na samom početku filma nisam imao nikakvih problema da poverujem u vanzemaljce i svemirske brodove koji su mi predstavljeni; kasnije nisam imao nikakvih problema da poverujem u tehnologiju koja je publici predstavljena na "Prometeju", od svemirskih odela (pošto skafanderi nisu), pa do hologramskih projekcija i kriogenih komora. Devedeset odsto kompletne estetike istovetno je onoj sa kojom sam odrastao, čitajući knjige sa Bobovim ilustracijama i SF priče, nekada objavljivane u "Politikinom zabavniku". Dapače, gledajući "Prometeja" nisam mogao a da ne osećam potpunu zatečenost silinom realizovane vizije svih tih vizuelnih umetnika, od Mebijusa do Boba, koji su sanjali i crtali te snove koje je Skot oslikao na velikom platnu. Ukratko, sve i da je "Prometej" samo niz pejzaža i enterijera, sve i da je samo studija SF estetike - vredelo bi ga pogledati samo zbog toga.

Međutim, "Prometej" je ipak nešto više. "Prometej" je jedan od onih razloga zbog kojih se ljudi zaljubljuju u SF.

Prvih nekoliko scena filma služe da gledaoca uvuku u priču i da postave neke osnovne okvire, vrlo slično kao u "Avataru". Sam uvod u film smesta daje biblijski ton priči, dok nekoliko potonjih celina predstavlja očigledan i izvanredan omaž Fon Danikenu i "Odiseji 2001." Ujedno nam predstavlja protagoniste ove priče, dr Elizabet Šo i androida Dejvida. Ovde se mora skinuti kapa Fasbenderu, koji je odigrao za oskara i potpuno ukrao film. Njegov lik je pomalo omaž Halu iz "Odiseje", ali i Skotovim androidima iz "Blejd ranera". Ostatak glumačke postave potpuno bledi pred Fasbenderom, premda se ne može reći da su loše radili svoj posao. Više je reč o tome da je Fasbender potpuno zasenio sve ostale kolege. Veoma snažan utisak na mene je ostavila i Šarliz Teron, čiji je lik svojevrsna antiRipli. U izvesnoj meri, Teronova je asistirala Fasbenderu, odlično prikazujući veoma složen emotivni odnos između svog i Fasbenderovog lika (o kojem ne mogu više da govorim, pošto bih previše spojlovao). U svakom slučaju, priroda njihovog odnosa mogla se odmah naslutiti, budući da scenarista nije ni pokušavao da bude originalan, ali to nije ni najmanje smetalo uživanju u njihovoj glumačkoj igri. 

Ostatak glumačke ekipe, sa izuetkom Numi Rapas (ako se njeno ime i prezime tako čita) koja igra dr Elizabet Šo, odigrao je svoje role više nego korektno, međutim čini se da je tih sporednih glumaca previše i da baš i nisu najbolje iskorišćeni. U svakom slučaju, meni kao gledaocu nije bilo stalo do njih ništa više nego do toga koju marku zelenih šejkova posada pije po buđenju iz hibernacije. Zato je Rapasova svoju ulogu odigrala izvanredno i u potpunosti zasenila Šarliz Teron, što nikako nije bilo lako, premda je svejedno ostala u Fasbenderovoj senci. Jedna od scena sa njom pred kraj filma zapravo predstavlja svojevrsni vrhunac "Prometeja" i lako je moguće da će se jednog dana naći u nekoj od onih enciklopedija koje sam na počektu pominjao. 

Tu dolazimo i do, možda se može reći, problema koji "Prometej" ima kao film - preranog vrhunca. Naime, "Prometej" traje nešto preko dva sata. Prve tri četvrtine filma su zaista izvanredan SF, i Kameron čistom silom svoje vizije pretvara jedan odveć (što bi rekao nepotpisani prevodilac filma) manjkav scenario u odličnu pripovest. Poslednja četvrtina filma, dakle - poslednjih pola sata - pre je uvod u neki novi film i neku novu priču nego što je razrešenje onoga što smo do tada gledali. 

Upravo ta završnica ukupan utisak o filmu čini donekle slabijim. Da se vratim na početno poređenje, Kameron je završnicu svoje svemirske bajke odradio drastično bolje. Međutim, Skot jeste bio opterećen postojećim kanonom i kontinuitetom, i to ne samo iz prethodna četiri filma iz ove franšize, već i stripova, knjiga, video igara. Ipak se mora priznati da mu je pošlo za rukom da sve to uveže u jedno skladno pakovanje i da sažme sve te razne proizvode u jednu funkcionalnu celinu. Da ponovim, nisam mogao da se otmem utisku da poslednjih pola sata "Prometeja" služi da bi gledaoce pripremilo za nastavak - ali moram priznati da bih voleo da sam u pravu. Skot je ovim filmom dokazao da je izvanredan sineasta i da je više nego u stanju da umešno barata jednim krajnje zamršenim nasleđem. Veoma bih voleo da tokom narednih nekoliko godina pogledam još dva filma iz ovog serijala, pošto imam veoma snažan osećaj da je "Prometej" tek prvo poglavlje u jednoj priči i da se o njemu zaista može suditi tek nakon što se sagleda kao deo te veće celine. 

Moja konačna ocena "Prometeja" pomalo je šizofrena. Prvih sat i po filma ocenio bih visokom devetkom, dok bih završnicu ipak ocenio slabije - recimo, osmicom. Opet, ne mogu da se otmem utisku da ću - ako ikada budu snimljeni nastavci "Prometeja" - celu tu potencijalnu trilogiju oceniti čistom desetkom. U svakom slučaju, 8,5/10 - za sada.