Претражи овај блог

недеља, 27. јун 2010.

субота, 26. јун 2010.

Richard Baker - Swordmage

Swordmage: Blade of the Moonsea, Book I (Blades of Moonsea)
Ukoliko učestvujete u diskusiji o fantasy knjigama, i neko od sagovornika pomene D&D naslove, cela diskusija se može pretvoriti u krvavu svađu za svega nekoliko sekundi. Šta je toliko opasno kod D&D knjiga? Pre svega, mišljenja oko njih su vrlo podeljena - neki ih ne bi čitali ni da im platite, drugi ih dižu u nebesa. Mnogo onih koji čitaju "ozbiljan fantasy" bi vas smatrali ludim ako čitate ove knjige; ostali bi vas smatrali ludim ako ih ne čitate. Postoji li uopšte "comfort zone" kada su u pitanju ovakvi naslovi?

Odgovor na ovo pitanje je zaista teško dati. I jedna i druga strana imaju neke dobre argumente. Za početak, veliki broj ovih naslova je namenjen posebnoj ciljnoj grupi - onima koji igraju D&D. Jasno je da se ne radi o knjigama koje pretenduju da budu žanrovska remek - dela. Njihova poenta je čista zabava u holivudskom stilu: jednostavne priče, crno - beli likovi, dobri momci koji istresaju zle momke iz gaća, akcija pršti na sve strane... i tako u nedogled. Pored toga, neke od tih knjiga su zaista, zaista užasne, u svakom pogledu. A opet, u takvom moru naslova i uz toliko različitih pisaca, prosto je nemoguće da ama baš ništa ne valja. Pre ili kasnije, moraće da ispliva nešto vredno pomena, zar ne (ne, Salvatore, ne mislim na tebe)?

Na svu sreću, ima naslova koji spadaju u ovu kategoriju. "Swordmage" je idealna knjiga ako želite da pročitate nešto neobavezujuće, jednostavno i zabavno (a da to i dalje bude fantasy). Ovo je prva knjiga smeštena u "novi" Forgotten Realms (posle događaja koji izmenili čitav svet, poznatih kao Spellplague). Priča prati glavnog junaka, ratnika po imenu Geran Hulmaster, koji se vraća u rodni kraj pošto primi vesti o smrti prijatelja. Ali, po povratku, Geran otkriva da mnoge stvari nisu onakve kakve ih pamti, kao i to da je njegov priajtelj preminuo pod vrlo neobičnim okolnostima. Naravno, glavni junak odlučuje da malo istraži stvar... i tu počinje gužva.

Ovakva postavka je već mnogo puta korišćena, ali Baker prilično dobro vodi celu stvar od početka do kraja (ako izuzmemo prolog, koji deluje kao da je naknadno i na brzinu "nakrpljen"), tako da vam ni u jednom trenutku neće biti dosadno. Čak ni činjenica da su neki obrti predvidivi ne kvari doživljaj. Ne očekujte krakterizaciju kao kod Martina ili Lynch-a, jer je ovde nema - likovi su većinom crno-beli, klasični akcioni heroji. Što se sveta tiče, neki od fanova FR knjiga će verovatno biti razočarani činjenicom da "Swordmage", iako je prva knjiga koja se dešava posle Spellplague-a, ne daje mnogo detalja o novom okruženju (mada mislim da ostalim čitaocima ovo neće smetati). S druge strane, ova knjiga je odličan primer kako se neki klasični koncepti, obogaćeni sa nekoliko dobrih ideja, mogu upakovati u funkcionalnu celinu. Ova knjiga ni u jednom trenutku ne pokušava da bude fantasy roman "veći od života" - autorove ambicije su znatno manje. Njegov glavni cilj je da čitaocu pruži  laganu priču sa dosta akcije i dobru zabavu - u čemu potpuno uspeva. Vrlo rado ću pročitati i nastavak, "Corsair".

Autor: PainBringer

четвртак, 24. јун 2010.

SEKS I GRAD (1796)

by the Angel of Blasphemy



Iako je ovo jedno od dela koje se po žanru svrstava u gotske romane, zapravo su baš oni elementi koji čine jedan gotski roman gotskim romanom njegova najveća mana. Zato što ništa na ovom svetu, a ni na onom svetu, ne može biti tako zlo, trulo i ljigavo kao obični smrtnik koji hoda ulicama bilokog grada(a biće da je tako i sa selom, samo što selo nije mesto radnje ovog romana). Duhovi, đavoli i natprirodni događaji u mnogome kvare ovaj roman. No, da je Luis kojim slučajem izbacio gotske elemente, dobili bismo veoma mučnu priču o ljudskim manama. Priču koju bi bilo teško čitati bez onog lošeg osećaja u stomaku.

No, da bi sve bilo jasnije, počećemo sa istorijom. Ovaj roman Luis je napisao pre svog dvadesetog rođendana i to za svega 10 nedelja. Ako pročitate knjigu, videćete da je ova informacija i te kako važna. Neću biti surova i reći da je ova knjiga loše napisana, ali dok je čitate imate neki utisak da je pisana na brzaka. Kad pročitate za koliko je napisana i podelite to vreme sa brojem stranica...jasno vam je odakle vam takav utisak. Naravno, ne tvrdim da je loše to što je knjiga napisana za kratko vreme. Grejem Grin je to radio, pa nije pisao loše knjige. Kao i mnogi drugi pisci uostalom.

Ali, problem sa ovom knjigom je to što postoje delovi koji su prosto briljantni. A onda ih smenjuju delovi koji predstavljaju evidantan pad u kvalitetu. Kao da se pisac, iscrpljen pisanjem efektnog i strukturalno sređenog dela, terao da piše dalje, iako mu se to nije radilo.

Koji su to briljantni delovi? Monah Ambrozio, glavni junak ovog dela je neko koga upoznajemo na vrhuncu njegove slave. U celom Madridu nema pobožnije figure od njega. Kapucinerski manastir u kome je on opat ne pamti tako sjajnog oratora, tako pobožnog i vrlog čoveka. Ostavljen pred manastirskim vratima kao bebica, Ambrozio ne zna ni za šta osim za život u okviru religijske zajednice. Ne poznaje ljudske emocije i ono što bi one mogle doneti. Zna samo za čestitost, siromaštvo i pobožnost jer su to zaveti kojih se primio čim je za to došlo vreme. Ambrozijeva odanost manastiru tolika je da se čak zavetovao da nikada i ni pod kojim uslovima neće kročiti preko manastirske kapije u spoljni svet (naravno, nikad ne reci nikad). Toliko je poštovanje prema ovom kaluđeru da je kapucinerska crkva non-stop puna vernika koji dolaze da čuju propoved „živog sveca“ iz svih krajeva Španije. Ali... „Gordost...definitivno moj omiljeni greh!“ namignu Al Paćino i ostade moj omiljeni Satana u istoriji filma. Ispod te blistave ljušture krije se jedan emotivno šupalj i gord čovek. I oni delovi u kojima nam Luis približava misli takvog čoveka, apsolutno su sjajni.



Da kojim slučajem Kaluđer prati samo uspon i pad monaha Ambrozija, bila bi to nesumnjivo genijalna knjiga, jedna od onih za koje ne možete da poverujete da su napisane davne 1796. Čak bi se i neki natprirodni elementi sasvim lepo uklopili, toliko da začine celu priču. Pakt sa đavolom, na primer. Ili pali anđeo koji uzima obličje prelepe žene da zavede i uništi pobožnog monaha. Korišćenje moći ove žene da bi se zavela druga žena. I gotovo. Ako na to dodamo svu trulež koju ljudski mozak može da smisli i sprovede u delo, okrutnost koja prevazilazi sve granice, imate odličan gotski roman, bez mnogo pametovanja.

Nažalost,moj problem sa ovim romanom je...happy end. I to krajnje neverovatan happy end. Ne, ne, ne i ne! Oni od vas koji odluče da pročitaju ovu knjigu, videće da za neke važne likove u delu posle kiše dolazi sunce. To je lepo, to je ljudski...ali nije efektno. Posebno zato što ih pisac izvlači iz škripca po sistemu deus ex machina. Puf. Junak/junakinja, do tada na samoj granici između života i smrti, odjednom se nađu na slobodi i nastave tamo gde su stali i to nakon traume kakvu čovek ne može baš lako zaboraviti. Najbolji primer za to je Agnes, jedna od junakinja, koju igumanija manastira Svete Klare drži zatočenu u lagumu ispod manastirskog groblja na hlebu i vodi kao kaznu za to što se podala čoveku koga voli i ostala u drugom stanju. E ta Agnes se porodi sama u takvim uslovima, preživi. Dete joj umre, preživi. Drži dete uvijeno u neku krpu na grudima, a dete se raspada. Preživi. Ostane i bez to malo hrane i vode, i onda je, pukim slučajem, spasi baš rođeni brat. Čim se malo oporavi, ista ta Agnes ispriča ovu priču mrtva hladna, i uda se za čoveka sa kojim je ostala u drugom stanju obećavajući mu da će ona biti dobra žena, iako je zbog njega moralno pala, pod uslovom da je on još uvek želi. A Rejmond, dotični gospodin njen dečko, pre svega toga, umesto da (budući da ima tu moć u španskom društvu) razvali manastir do temelja da nađe ženu koju voli, on leži u svom krevetu u depresiji. I svi oko njega se trude da nešto novo saznaju, samo on ne radi ništa osim što veruje da je Agnes živa. I uopšte, u ovom romanu, muškarci su šonje (Hoću li dobiti mnogo minusa ako kažem da to nije daleko od istine ni u pravom životu?).A najveći šonja od svih je Ambrozio.

Doduše, ne treba generalizovati. Daleko od toga da su svi ženski likovi moćni. Zapravo, bledi su. Posebno glavna junakinja Antonija (ona koju monah zavodi uz pomoć zlih sila). Postoji u engleskoj književnosti ona volterskotovska dihotomija crna dama:plava dama. Crna je zeznuta ženska, a plava je...fina. Ova Antonija ne samo što je svetlokosa, nego je i preterano naivna, izveštačeno poslušna i tužno neobrazovana. Majka je drži pod staklenim zvonom, da je slučajno neki plemić „ne upropasti“. I na kraju je sve to njeno nepoznavanje sveta dovodi u doslovno oduran položaj. Ok, kontam ja da je to u skladu sa vremenom i mestom radnje, ali pretera ga Luise (pokoj ti duši)!

No, ono što moram da priznam u briljantna pisanija našeg Luisa spada seksualnost. Fantastični opisi tih najintimnijih trenutaka u ljudskoj duši su za svaku pohvalu. Ambrozijevo tek probuđeno erotsko ja prikazano je veoma vešto. Kao da se i sam pisac prisećao svojih prvih erotskih fantazija i najskrivenijh želja. Na veliko zadovoljstvo publike, usudio se da iste stavi na papir. I za tu hrabrost nagrađen je time što ga i danas čitamo. Šteta je, doduše, što je sam Luis menjao knjigu kada su mu članovi porodice i prijatelji zamerili nemoral. Ko zna koliko zanimljivih stranica je nestalo u plamenu kamina jer je gospođa majka uvređeno zalepršala lepezom...

Da ne ostanem dužna pokojnom Luisu, velika tema ove knjige je i antiklerikalizam. Svi koji imate štogođ protivu crkve i njenog ustrojstva, navalite. Svaka peta rečenica može se sumirati Volterovom čuvenom: „Crkva?! Spalite bestidnicu!“. Luis divno razlikuje pravu veru od mode. I bez dlake na jeziku prikazuje do kog stepena monstruoznosti može da naraste gordost klera. A o tome da je gordost smrtni greh...i o tome da su popovi ipak samo ljudi...



A da se sada opravdam za naslov. Zašto je bolje čitati Kaluđera nego Seks i grad? Iz istog razloga zbog kog je pristojno ustati starijem čoveku u autobusu. Sa svim svojim manama, Kaluđer je intrigantno delo. Barem onoliko koliko je moguće da nešto bude intrigantno u vreme u kome možemo dobiti svoj fiks nasiljem, seksom i ludilom kad god i gde god poželimo. Da su ova dela slična,nisu. Da je seks tema Kaluđera, jeste. Da je grad mesto radnje u Kaluđeru, jeste. Da ja zadržavam pravo da dam naslov ovom blogu, zadržavam. I da ne volim chick lit, ne volim. A da li volim gotske romane....e to je već pitanje na koje neću moći da vam odgovorim. Barem ne još uvek.

четвртак, 17. јун 2010.

CANTICLE - Ken Šols


Krajem prošle godina napisao sam prikaz prvog romana nove zvezde epske fantastike, Kena Šolsa. Bio je to prvi roman u najavljenom serijalu "Isakovi psalmi", a pod naslovom Lamentation ("Jadikovanje", premda bih ga verovatno preveo kao "Lamentacija"). Nastavak ovog romana nosi naslov Canticle ("Hvalospev", odnosno "Kantikulum") i imao sam prilike da ga pročitam već mesec dana nakon "Lamentacije", te sam bio pošteđen mučnog čekanja. Naravno, Šols nije objavio dve knjige za mesec dana (mada se i to radi), već sam ja sačekao godinu dana s naručivanjem prvog romana i naručio oba u cugu.

Elem, redovni čitaoci bloga verovatno pamte da sam Šolsov prvi roman nahvalio gotovo neumereno, kazavši da je Šols sam vrh ponude mladih pisaca koji tek valja da se probiju. Nažalost, izgleda da umeće pisanja ne mora da donese i komercijalnu popularnost, pa je Šols i dalje u statusu "kultnog" pisca, što zapravo znači da je relativno mali broj čitalaca njegovu prozu prepoznao kao vrhunsku fantastiku, pa on i dalje mora da radi neki drugi posao kako bi se prehranio, a piše usput.

Na trenutak ću se osvrnuti na mane Šolsovog prvog romana - svedena postavka sveta, jednostavna i gotovo stilizovana karakterizacija i sistem magije/nauke koji ni najmanje nije razrađen - a ni preterano maštovit, ruku na srce. Ove mane prisutne su u izvesnoj meri i u "Kantikulumu", ali mora se priznati da je užitak čitanja drugog romana "Isakovih psalama" veći nego što je to bio slučaj s čitanjem "Lamentacije". Premda nedostataka i dalje ima, Šols je sada znatno bolji pisac u zanatskom smislu i ono što je u prvom romanu bila mana, sada je čak možda prednost. Čitalac je već sviknut na okruženje i likove koji su mu predstavljeni u haiku maniru i ponegde se taj način pripovedanja može doživeti i kao osveženje u odnosu na zamršene i detaljne svetove Stivena Eriksona, Martina ili Džordana.

Šols je u svom drugom romanu ovladao naprednijim tehnikama pripovedanja, pa vrlo vešto upravlja različitim gledištima i i čitaocu predočava čvršće utkanu priču nego što je to bio slučaj s pomalo iseckanom "Lamentacijom". U "Kantikulumu" priča teče znatno bolje nego u prvom romanu, a Šols ne samo da je zadržao prelep gotovo poetski jezij, već je - čini se - napredova i nadgradio svoj stil pripovedanja, tako da čitalac sada ima priliku da uživa u još umešnije sročenim elegantnim rečenicama, napisanim jednostavnim, ali opet upečatljivim stilom.

Naravno, u "Kantikulumu" se dešava znatno više stvari nego u "Lamentaciji". Upoznajemo svet u kojem su romani smešteni, otkrivamo sile koje delaju iza kulisa i saživljavamo se s likovima, koji su u "Kantikulumu" izrasli u potpuno trodimenzionalne ličnosti s kojima se čitalac može u potpunosti poistovetiti. Dobro, Rudolfo baš i nije Džon Snou, ali i nije pošteno porediti Šolsa s Martinom, zar ne?

Na kraju, moram reći da sam u međuvremenu pronašao neke nove ljubavi - Kej Kenjon je spisateljica (koja doduše piše sf) takvog kalibra da joj ama baš niko od mladih lavova fantastike zadugo neće prismrdeti - ali pola godine nakon što sam pročitao "Kantikulum" zatičem sebe kako željno iščekujem nastavak. Kada čovek čita fantastiku u meri u kojoj je ja čitam, reko se dešava da baš toliko cupka u iščekivanju novog nastavka nekog serijala. To je sasvim dovoljan pokazatelj da Šolsa ne smete izostaviti sa polica svojih biblioteka. This book has Nightflier's Seal of Approval.

недеља, 13. јун 2010.

Mitološke životinje Beograđani, ili kako ljudi polude na vrućini

Verujem da ste primetili nesnosnu vrućinu koja nas je ovih dana zadesila odmah nakon nesnosne zime. Zarad zdravlja vašeg duha i tela, nadam se da ste na nekom letovanju, planini, moru, u banji - bilo gde, samo ne okruženi betonom, smogom i bukom. Rečeni činioci pogubni su za čoveka. Evo dokaza da pričam iz iskustva - mesto da juče završim prevod "Odmazde Mračnog Viteza", prevedem nekoliko stranica "Srca zime" i počnem da pišem priču koju mi je jedan sajt naručio za antologiju celog dana sam se borio sa mrzovoljom i "bedakom", što bi se reklo kada čoveka mrzi da uključi mozak.

Očigledno da ova vrućina smeta ljudima i dovodi do najrazličitijih stanja svesti. Eto, ja sam bio "smoren", da se opet poslužim kapitalnim primerkom beogradskog žargona, pa nisam radio gotovo ništa, a izvesni gospodin, zvaćemo ga Pavlović, poklekao je pred dosadom i napisao mi mejl.

Nemojte me shvatiti pogrešno - volim da čitam vaše i sve ostale mejlove. Pobornik sam stava da savremena tehnologija više spaja ljude nego što ih otuđuje. Na kraju krajeva, da mi nije stalo do toga da budem pristupačan ljudima koji čitaju moje prevode - ne bih ni počinjao da pišem blog.

U svakom slučaju, dobijem ja tako mejl od gosn Pavlovića i krenem da ga čitam. Neću ovde doslovno preneti sadržaj, jer je pismo podugačko, a i svodi se na jednu tezu. Naime, gosn Pavlović je u besposlenoj pretrazi interneta naleteo na ovaj blog, što ga je ponukalo da potraži i moju biografiju. Za svaku je pohvalu, kaže on, to što sam preveo sedamdesetak naslova za poslednjih desetak godina, ali malo je licemerno sve to, po njegovom mišljenju.

Naime, u Beogradu se proda velika većina naslova objavljenih u Srbiji i Beograd stvara oko 40 odsto kapitala u ovoj zemlji - a ja nisam rođen u Beogradu. Postavlja se pitanje, zar ne mislim da je u najmanju ruku bezobrazno što sam preoteo posao nekome ko je rođen u ovom gradu i čitav život proveo u ovom gradu? Zar nije pokvareno to što svojim radom promovišem provincijalne vrednosti i zar ne bi bilo pametnije da se vratim odakle sam došao, mesto da ovde stvaram gužvu i onemogućavam ljudima koji zaista imaju prava na ovaj grad da nađu posao? Dapače, moglo bi se reći da sam relikt Slobinog vremena i aktivni činilac razgradnje kulturne elite ove zemlje, koja je - naravno - oličena u "Beogradskim Intelektualcima" (citat iz mejla; bojim se da je poštovanje pravopisa jedna od tih mojih provincijalnih vrednosti).

Gospodin Pavlović čak pominje i to da bi oko Beograda trebalo podići veliki zid i zabraniti ulaz "dođošima". Na to se ja pitam kako bi se onda Beograd prehranjivao. Sve terase su zastakljene, pa više ni papričice ne mogu da se gaje u saksijama, a kamoli nešto konkretno.

I tako.

Dobijam ja povremeno pisma u kojima se lamentuje nad činjenicom da kao neko ko nije filolog nemam nikakva prava da prevodim knjige, ali ovo je - moram priznati - prvi put da mi se za zlo uzima oznaka geografskog porekla. Valjda nema nikakve svrhe odgovarati gospodinu Pavloviću da u Beogradu živi manje od 30000 osoba čiji ja porodica ovde bila i pre Drugog svetskog rata, da je Beograd - kao i svi veliki gradovi - po veliki blender ljudi i njihovih života, da u krštenicama najpozatijih i najuglednijih Beograždana stoji neko drugo selo kao mesto rođenja... uostalom, ovo je valjda glupost jednaka onoj da je Beograd velika pijavica jadne provincije. Veoma je teško objasniti ljudima da je provincija stanje svesti, a ne pitanje geografske širine i dužine ili društvenog staleža. Uostalom, najzanimljivije mi je što sticajem čudnih okolnosti poznajem nekoliko od tih tridesetak hiljada mitoloških zverki čije porodice bivstvuju u ovom kamenom kavezu duže od četiri pokoljenja i nikome od njih nije smetalo moje egzotično nacionalno-geografsko poreklo. Šta znam, valjda gosn Pavlović ima potrebu da nešto kompenzuje - ili mu je samo vrućina udarila u glavu (pretpostavljam da razmišlja tu smeštenim organom).

Pravo da vam kažem, ne znam otkud mi potreba da ovu glupost podelim sa vama. Možda je i meni vruće. Nadam se da će sledeći unos biti pametniji - a ako među vama ima mitoloških zverki znanih kao "stari Beograđani", javite se. Lepo je znati da ipak postojite.

субота, 12. јун 2010.

Letnje vrućine... i "Sirijus Reborn"!!!!

Bojim se da nemam nekih značajnih vesti za vas. Ovaj unos je pre posledica nedostatka vremena da se napiše nešto smisleno, nego što je bogzna kako bitno obaveštenje za moje drage čitaoce. No, popuniću prostor starim vestima, ponegde osveženim daškom novih informacija, koje bi možda mogle biti zanimljive.

Elem, za jedno nedelju dana završavam sav rad na "Srcu zime", poznatom i kao "deveta knjiga "Točka vremena", koja se vuče kao gladna godina". Roman će se po svoj prilici pojaviti u "Laguninom" predsajamskom talasu, skupa sa novoprevedenim romanom Džastina Kronina "Passage" (preveo Goran Skrobonja), ali i "Imenom vetra" Patrika Rotfasa i "Poslednjim carstvom" Brendona Sandersona, u prevodu moje malenkosti (što je besmislen izraz za čoveka od 188 cm i 100 kg, ali 'ajde da se pravimo fini...). Ovo poslednje je velika stvar i roman koji se ne sme propustiti. Ponosim se time što sam Sandersona prepoznao kao novog velikog pisca EF još dok je imao samo jedan roman i preporučio ga izdavaču pre neke tri godine. Ne moram posebno da naglašavam da je reč o čoveku koji dovršava Džordanov serijal, zar ne?

U toku je rad i na dve grafičke novele za "Beli put" - o tome nešto malo više u nekom narednom unosu, nadam se u ponedeljak, a potpuno sveža vest je da sam sa "Sirijus izdavaštvom" postigao dogovor o prevodu dva romana Tima Pauersa. Prvi bi trebalo da se pojavi za oktobarski sajam.

Eto, čisto da ne bude da nema vesti...

уторак, 01. јун 2010.

Nightflier's Interviews - Daniel Abraham

Možda u poslednje vreme retko objavljujem nove unose, ali zato imamo sva intervjua - jedan za drugim - sa poznatim i priznatim svetskim piscima, članovima književnog kružoka Critical Mass, čiji je najpoznatiji član GRRM.

Denijel Ejbraham je u neku ruku nastavljač Martinove tradicije pripovedanja. Njegova tetralogija Long Price spada među najlepše napisana ostvarenja epske fantastike u poslednjih deset godina. Rekao bih da samo Kej Kenjon ima lepši stil od njega. Elem...


NF: There is one thing that I ask all the authors that I talk to: What made you want to write in the first place? What is your favorite book? How did you got published? Who are your favorite writers? Do you have any role-models in the literature?

DA: My dad always read to me when I was a kid. I mean always. And everything. He's fluent in Spanish (which I'm not) and he'd read me Enrique Anderson Imbert stories he translated on the fly. Max Beerbaum. One time when I was in middle school, I stayed home one day, and he read me Sayers' Strong Poison cover to cover in a sitting. I wanted to write my own stories by fifth grade.

Favorite book is hard, because after a certain point, they stop being comparable. I love Camus' The Plague. I love Walter Tevis' Queen's Gambit. I love Peter Beagle's Tamsin. I love early Robert B. Parker and The Demolished Man and Catherynne Valente. When I was in high school, I read David Eddison until the spines broke.

I got published through what jay Lake calls psychotic persistence. I sent out stories and collected rejection slips for about 10 or 15 years and managed two semi-pro sales. On the strength of those, I got into the Clarion West workshop, and things really picked up after that.

My favorite writers gets to be difficult territory, partly because I know some of them personally. Walter Jon Williams -- especially his Dread Empire's Fall series -- is a master craftsman. I love Guy Gavriel Kay. I've only read about 50 pages of Charlie Huston, but if the rest of the book is that good, he'll be in the running.

I don't have a role model in the sense of someone whose work I'm particuarly trying to emulate, but as far as the guy whose career I'd like to have -- or something close to anyway -- it's be Elmore Leonard. He's mastered his craft, knows all the tricks, writes good books, and supports himself doing it. What's not to like?

NF: I almost never read short stories - and that means novellas as well - but now I find myself looking forward to your Leviathan Wept collection. "The Cambist and Lord Iron: A Fairy Tale of Economics" is one of the best short stories in the recent years, but today's market is not very friendly to short stories and to those who write them. So, what made you interested in the first place in writing stories and is it difficult to get them published?

DA: The nice thing about writing short stories is that you can fail quickly. Short stories are different than novels, and knowing how to write a solid short piece doesn't guarantee you'll be able to write something longer that's any good. But there is a lot overlap. I started with short storied because I was trying to learn how to write at all, and cranking something out in a week, seeing how it failed, and then cranking out another one, and seeing how it failed, and again and again was just less time consuming than spending a years writing a novel to see how it failed. That said, I've written or co-written ten novels now, and I'm still figuring out that skill set.

NF: Do you yourself read short stories or do you prefer longer form?

DA: I like both. I think they do different things. Short stories can pack more of a visceral punch than longer pieces, but longer pieces can create a long-lived experience and mood better than short stuff.


NF: "The Cambist and Lord Iron: A Fairy Tale of Economics" was included in Fantasy: The Best of the Year 2008 by Rich Horton. Have you read other in that collection? What do you think of "The Teashop" by Zoran Zivkovic?

DA: I've read about half of them. The Teashop was the one with the woman who ordered tea made from stories, and every time she drank, someone came and told her part of the story, right? I liked that one. It reminded me of "The Phantom Church" by Ana Blandiana (one of my favorite ghost stories of all time, so that's pretty high praise).

NF: Among Serbian fans there is no greater praise than to be called good writer by GRRM. You have become a member of his Critical Mass group and you contribute to the Wild Card series - how did it came to pass? What's it like to work that closely with world's greatest living fantasy writer?

DA: I met George when he was organizing the Nebula awards in Santa Fe. I was the guy who drove Nelson Bond and his wife the hour from Albuquerque to the ceremony. So George and I were acquainted. But then he was one of six instructors I had at Clarion West, so I got to hang out with him for a week and talk about the craft and business of writing. Apparently he thought I was all right.

Knowing him can be a little weird, though. I mean he's George RR Martin. I got in trouble at my second job for reading The Pear-Shaped man when I was supposed to be working. He did Fevre Dream and Tuf Voyaging and Sand Kings, and that was *before* he hit it out of the park with A Song of Ice and Fire. The man's a legend. He's above the law.

But he's also not the guy I hang out with. When I'm going out to dinner, it's with George, the guy with all the knight miniatures. The guy who disagrees with me about Babylon 5 and Battlestar Galactica. He's a good guy. Smart. I enjoy his company, but it's George, you know? He's cool. If I was hanging out with George RR Martin, that'd be something different.

NF: About Wild Cards - I love the new direction of the series, but somehow I always find myself looking for Sleeper or the Turtle. I suppose that those characters will not make any appearances in the future Wild Card novels, but I feel like those new Aces are not as larger than life as Old Guard? Was that intentional? Is it possible for the heroes of the eighties to exist in the 21st century?

DA: We've talked about this a lot. The problem, I think, is that when you start a project like Wildcards, it gets defined by the first characters you meet. The Turtle and the Sleeper and Fortunato aren't particularly more interesting than Bugsy or Curveball or Rustbelt. But the 80s heros are the standard against which everything else is measured, and in the ways that they're different, they aren't meeting that initial expectation. It happened with comic book superheroes too. The only three superheros that have had uninterrupted runs since the early days
are Superman, Batman, and Wonder Woman. And because of that, they have an iconic status that, say, X-Men or Moon Knight are never going to touch. Even the really great second-tier ones -- Spiderman, Swamp Thing -- don't have the same gravitas as the big three. They can't.

There's actually a whole field built around questions like this called Behavioral Economics. One of the things they've shown is that you peg your expectations to first experiences. So if the first bottle of wine you buy -- the one where you go in the store with no freaking clue how much wine costs -- was $20, you're going to set that as normal. And once it's set it's really hard to change.

And yes, 80s heroes can exist in the 21st century, but not in Wildcards. Because in Wildcards, time passes. People age. A character who was in his middle 30s in 1987 is pushing 60 now. Keeping that part of the Wildcards world realistic carries a price.

NF: Among the fans there is a sort of consensus that Brandon Sanderson is the heir to the late Robert Jordan's tradition of fantasy. During the Jordan and GRRM were considered to be two sides of the same fantasy coin. Now there is some talk that the same can be said of Sanderson and you - that the Mistborn trilogy and your Long Price quartet represent two very different approaches to fantasy, but with equally great results. Have you read Sanderson? How would you compare your work with his?

DA: I love Brandon's stuff. Yes, Mistborn and Elantris were a very different litereary project than The Long Price Quartet, but he's damn good at what he does, and I respect the work he's doing. Actually, we did come cross promotion back when we were both at Tor. You know how
often a paperback will come out with the first chapter of the next book? We swapped it so that his book came out with the first chapter of my next book, and mine came out with the first chapter of his. We both wrote notes about why we liked the other guy's stuff. Tor didn't come
up with that idea either. That was us.

As for comparison, I think the Long Price books are really trying to use the idiom of epic fantasy to say things that aren't usually said in this sandbox. Brandon, on the other hand, I feel embraced and embraces the real strengths of the genre and utterly owns them. Shorthanding it, I'd say his books are celebratory and mine are consoling. But we're both young pups. I know my interests have changed since I started the Long Price books. I expect his have and will. And you can bet I'll buy his books when they hit shelf.

NF: Price quartet was lauded as most original fantasy of the decade. It certainly got my attention and it found the place among my favorite books. It generated a huge interest all over the internet and it was well received amongst the fans. So, what next? Do you intend to revisit the same world?

DA: Oh no. That story's done. There's nothing more to be said there. The new project is both more familiar and more difficult. The nice thing about lighting out for the territories and doing something so original, no one's seen it before is you can't really be compared to anything
unfavorably. The Long Price Quartet isn't anybody's second-best Asian-flavored semi-literary set of four stand-alone stories that build on each other to make a larger argument about mortality and the epic nature of a normal life. It's the one that's like that. The new project -- The Dagger and the Coin -- is scarier for me. It's overly stealing from everything I think is deeply cool and using it to make gumbo. The difference between the Long Price books and the Dagger & Coin ones is the line between doing something really new and doing something familiar really well. I just turned in the first one, and I'm waiting for notes back from my editor, so I'm a little nervous right now. But I have hopes for it.


NF: Your urban fantasy, The Black Sun's Daughter, was published under the name of M.L.N. Hanover. A lot of readers assumed that the author is female. Do you think that women have the advantage when writing urban fantasy? Who is closer to you as an author - Laurell Hamilton or Jim Butcher?

DA: Actually, I think women have an advantage writing the kind of urban fantasy I wanted to write. Clearly Jim Butcher (and Mike Carey and Charlie Huston) are doing good, successful work. But the thread in urban fantasy that turns my crank is the uncomfortable relationship
between women and power. When you look at the work that's grown out of specifically Laurel K Hamilton and Joss Whedon, I think it's really the venue for the sticky, difficult feminist conversation about what power means and how it fits with being a woman. And a relationship to
traditionally masculine power, which it to say violence, that I find fascinating and frankly unhealthy. I am a skeptic of masculine power, and along with being a set of, hopefully, entertaining stories about engaging characters, I want the Black Sun books to be my comment on that subject.

And yes, I think women are more likely to connect with that conversation if they think a woman's writing it. I've had letters from readers who've said they wouldn't have picked the books up with a man's name on it, but that they went on to like them.

NF:Why did you use a pseudonym anyway? Do you think that your reputation as fantasy and sf writer makes it harder for you to be successful in urban fantasy subgenre?

DA: It's the same thing we were talking about with wild cards. There's a set of expectations and context that come with a name. If you picked up one of the Black Sun books expecting a Long Price-like read, it doesn't matter how well I've done with the urban fantasy. It's going to disappoint you. Having a new name for it helps reset those expectations. Or I hope it does.

NF: What is your take on the fragmentation of the genre anyway? We have urban fantasy, paranormal romances, military sf, military fantasy, dark fantasy - you name it. Does that makes things easier or more difficult for an author? Do you get up in the morning and say "I'm gonna write some paranormal military sf romance today"?

DA: I don't think it matters much. The fragmentation of genre is, I think, an aritfact of having a public that's actually reading and buying a lot of books. Back in the 60s, I'm told it was possible to read every science fiction book that came out in a given year, because there were really that few of them. Now, it would be physically impossible. What we've gained from that is a huge, rich literature where people can really follow the thread that turns their crank. What we lose is a
shared context with other readers who haven't had to read something they might not otherwise because it was kind of close.

As a writer, I like having a lot of people buy a lot of books.

NF: Who are your favorite authors today? Is there a novel or a story by some other author that you wish you have written?

DA: My favorite authors right now are Ted Chiang and Peter Watts. There are some others that I think are very, very good -- David Anthony Durham, Maureen McHugh, Catherynne Valente, Paolo Bacigalupi, and on and on and on -- but if I'd written Chiang's The Story of Your Life or Watts' Blightsight, I could quit and get a day job.

NF: I have a theory that if a man wishes to be a great author of fantasy and science fiction he needs to fulfill two conditions - to be fat and to have a beard. Joking aside, how much time do you spend writing? Do make any sacrifices because of your work? Do you get to go on vacations, sport events? Do you have time for nice meals or do you eat junk food? Do you plan to grow a beard?

DA: In one sense, I'm rarely not writing, in that I'm chewing projects over in my head. But as far as ass-in-chair hours, I drop the kid off at school at 8:30, I pick her up at 3. Five days a week, I've got office hours.

I don't feel I've sacrificed more for my work that way thatn I'd have sacrificed to technical support if I were still taking calls. It's my job, and I'm lucky to get to support myself with something I'd be doing anyway. I do go on vacations, though they're often on my couch. I eat
nice meals and junk food both. And I appear to be genetically incapable of growing an emotionally satisfying beard.

NF: Any words for those who aspire to become published writers? Anything wish to add?

DA: Read a lot, read what you enjoy (not what you think other people would approve of you for enjoying), write a lot and expect most of it to suck for a long, long time. And don't do it for the money.